:: |
Autor |
Poruka |
crnibiser samotvoja24
|
Godine: 47
Datum registracije: 22 Maj 2005 Poruke: 11005 Mesto: Sarajevo
|
|
Samo se po sebi podrazumeva da se bojimo nesreće. Ali zašto strahujemo i zaziremo od sreće? Zašto iznenada postajemo uznemireni upravo onda kada za to nema nikakvog stvarnog razloga i kada, naprotiv, postoje svi uslovi da budemo srećni?
Možda nas plaši privremenost sreće jer je ljudski život nesiguran i povoljne prilike se lako mogu pretvoriti u svoju suprotnost? A privremenost ne možemo da podnesemo uprkos tome, ili upravo zbog toga, što dobro znamo da je sve na ovom svetu privremeno. Možda uvređeno odbijamo ono što ne možemo stalno imati?
Možda se potajno pribojavamo da ćemo zbog sreće biti svirepo kažnjeni? Možda pomisao na sreću kod nas skoro automatski priziva slutnju neke velike nesreće? Možda nam se čini da je sreća lakomisleno izazivanje sudbine, pa se radije držimo nekog neodređenog stanja, koje nije ni sreća ni nesreća već neka tupa potištenost i potmula gorčina, jer se tako osećamo sigurnijim. Možda odbacujemo sreću jer smatramo da je plitka i površna, dok se veličina rađa iz patnje, a hteli bismo da o sebi imamo veoma uzvišeno mišljenje?
Možda se odričemo sreće jer ne želimo da se odreknemo prezira prema svemu što nas okružuje, a srećan čovek ništa ne prezire?
Možda sebi zabranjujemo sreću jer smo navikli da sebe kažnjavamo?
Možda se bojimo sreće jer se bojimo sebe samih, a sreća je stapanje sa sobom, osećanje jedinstva i punoće.
Ne zazirimo od sreće. Nećemo zbog sreće biti kažnjeni, niti će nam ona navući na vrat kakvu veliku nesreću. Nećemo sebe srećom ni uniziti, ni učiniti plitkim i površnim, a prezir je ionako bedna zamena za punoću života, dok je sebe kažnjavati besmisleno.
Prihvatimo stapanje sa sobom, prihvatimo jedinstvo i punoću.
www.iza-ogledala.com
E sad...
buduci da sam ja zapocela ovu temu pokusati cu u kratko objasniti sve ovo.
Naime moj zivot je tuzna prica kaze pjesma..e pa i moj je , ali je moj zivot jako duga prica i desetine albuma ne bi ga mogle ispjevati.
Cijeli zivot gazim po trnju i borim se , nadam se boljem , padam i iznova se podizem i idem hrabro dalje , pa opet padam i opet se podizem i cijeli zivot tako. Naucila sam da se borim s losim udarcima i kako da se postavim i primim udarac a da me ne zaboli. Nekako zivot ide i relativno mogu reci da sam "zadovoljna". Ne dizem se previsoko jer ko visoko leti polomi se sav kad padne:mrgreen:
Iako sam ja vjesto sakrivala svoju bol i suze i stavljala milion maski na svoje lice , ljudi koji su mi bili bas bliski znali su svu moju bol i tugu procitati u mojim ocima i na mome licu , nije niko lud , ali su cutali i potajno mi pokusavali pomoci.
Medjutim od nedavno moj se zivot iz korijena promijenio... i ljudi su me u cudu poceli promatrati i misliti da sam nakon svega sto mi se u zivotu desilo konacno pukla i poludjela. Ja to nisam ni primjecivala dok mi drugi nisu poceli prilaziti i pitati me sta mi je , jesam li dobro itd. Nisam ni bila svjesna da se smijem , da mi oci sjaje...Smijem se i dok spavam i lebdim dok hodam.
Danas mi je dosla najbolja prijateljica koja je i pjevala i plakala sa mnom zajedno uvijek jer je osjetila na mome glasu da nesto ne stima. Napravila sam kafu i sjele smo da je pijemo i onda me ona upitala..Sta se desava danas s tobom? Gledala sam je zbunjeno pokusavajuci je prevariti , ali nekoga kao nju koja me zna u tancine nije bilo lako.Onda sam pustila suze da krenu bez zadrzavanja , pustila sam bolu da mi grudi probada i gusi me.
Nije joj bilo jasno , a ni meni iskreno zasto odjednom suze opet u mome zivotu , jer sve je super da ne moze bolje biti i mnogi bi pozeljeli ono sto ja danas imam.
Kada sam joj rekla da sam sretna i da zbog toga placem ona se zabuljila u mene od cuda i pocela da me psuje zar zato sto sam sretna tolika tuga u mojim ocima i bol koja bjesne iz mene?
Kada sam joj rekla da me strah srece ona se pocela smijati kao da sam joj najsmjesniji vic ispricala.
Ali uistinu ja se bojim srece..toliko me je strah da mi ne da da disem i gusi me.Zrela sam osoba i zivot me je mnogocemu naucio , citala sam mnogo o svemu pa i o tome , ali mi opet nesto mira ne da.
Jednostavno nisam navikla na srecu , nisam navikla na osmijeh i toliko me toga strah . Bojim se biti sretna i prepustiti se sreci: Zivim u grcu i tapsem kao po mraku. Kao da hodam mracnom ulicom i tu negdje iza ugla stoji mirno i nijemo sva bol i patnja i ceka me da naidjem da me zaskoci i srusi mi sve lijepo sto mi se desava. Bojim se mnogo da je sve ovo samo jedna prevara velika , jedno zatisje pred buru koja ce me pogoditi i iscupati me iz korijena i polomiti do kraja.
Mozda je cudno , ali ja se jednostavno bojim i strah me je ove srece i bilo koje druge. Strah me srece...
Sta vi mislite o tome svemu?'???
|
_________________ Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
|
|
|
|
|
Alexns Tinkerbell's pixie dust
|
Datum registracije: 10 Avg 2005 Poruke: 30635 Mesto: Movin' back to Wimbledon
|
|
|
|
|
crnibiser samotvoja24
|
Godine: 47
Datum registracije: 22 Maj 2005 Poruke: 11005 Mesto: Sarajevo
|
|
Nije u pitanju uspjeti u necemu ili ne uspjeti Alexns
U pitanju je jednostavno SRECA..biti sretan ili nesretan razumijes. Bojati se osmijeha na svome licui i zadovoljstva u dusi.
Ne pricam u ovoj temi o sreci na kocki ili o tome zelio sam da polozim ispit , da kupim dobar auto , pa mi nije islo u zivotu i onda odjednom me krenulo , polozim ispit , kupim dva auta , vilu itd.
Jednostavno da li si ikad sjedio sam u kuci recimo i osjetio se toliko sretniim bicem da si se sam smijao???
Da li si ikada slusao pjesmu tuznu da tuznija ne moze biti i smijao se kao lud??
Ja recimo u zadnje vrijeme sam toliko sretna unutar duse ne radi novca ne radi materijalnog dobra..no mi je dusa sretna..da jednostavno i kada me neko psuje ja se smijem kao da mi je najveci kompliment udijelio...
Ali me strah te srece..strah me onoga sto osjecam u grudima...srece u dusevnom smislu , psiholoskom..ne u materijalnom i onome na dohvat ruke...
Strah me one srece koju ne mozemo uzeti u ruke i upravljati s njom kao vajar glinom razumijes
|
_________________ Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
|
|
|
|
|
Alexns Tinkerbell's pixie dust
|
Datum registracije: 10 Avg 2005 Poruke: 30635 Mesto: Movin' back to Wimbledon
|
|
|
|
|
Jokky Početnik Domaćeg.de
|
Datum registracije: 06 Nov 2008 Poruke: 221 Mesto: <Destination Unknown>
|
|
Sama si sve rekla i objasnila,vjerovatno si i svjesna zasto je to tako ali iako si svjesna toga osjecas da te koci i da ti odava osjecaj nesigurnosti.Potpuna sreca u kojoj ti pricas je nesto neprocjenjivo i rijetko i cijeli zivot tragamo za njom ziveci u stanjima(kratkotrajne srece,nesrece i neodredenosti) i kad dodemo u tu fazu osjecamo se sjedninjeni,funkcioniramo u skladu sa svojom biti i sve nas cini sretnima jer sve sta je oko nas jesmo i mi sami,(ja ovo sve govorim teorijski jer ja to jos uvijek nisam dozivio)Ja osobno vjerujem kad(ako) istinski dosegnem taj nivo svjesti,sklada i srece sa samim sobom da necu uopce razmisljati o nesreci,ne znam kako bi to drugacije opiso,sve ce mi se okrenuti pod kutem nekog nepoznatog geometrijskog lika
|
_________________ Somewhere, over the rainbow, skies are blue.
And the dreams that you dare to dream
Really do come true. |
|
|
|
|
crnibiser samotvoja24
|
Godine: 47
Datum registracije: 22 Maj 2005 Poruke: 11005 Mesto: Sarajevo
|
|
Sve j to u redu u pogledu samoga sebe i svoga uma. Ja sam dosita dosegnula sad do nivoa kd mogu reci da sam najsretnija osoba na svijetu i sve je super , nema nekih velikih problema , ali jednostavno kao da nesto "čući" unutar mene , unutar mojih prsa i steze me toliko da mi ponestaje zraka.
Mozda naviknuta na tugu i bol i borbu , jos uvijek nisam spremna da povjerujem da je moguce da mi je krenulo u zivotu i da sve sto pogledam okom i dotaknem prstom pretvorim u zlato
Lijepo mi je i uzivam u svakom momentu , ali se bojim te srece. Imam osjecaj kao da sanjam, lijepo mi je u tom snu i jednostavno se bojim probuditi . Kao da se sve ovo lijepo ne desava meni nego nekome drugome.
Nisam navikla na ovakvu srecu i osjecanje u dubini duse koje te i bez razloga tjera da se smijesi i da lebdis umjesto da koracas i toga me strah...
Ovo nema nikakve veze sa rasciscavanjem sa samim sobom vec jednostavno s onim necim sto se nalazi u nasim prsima a nema ime ni opis vec te jednostavno steze kao da ti neki veliki kamen stoji u prsima i s mislima koje se komesaju i milioni svakakvih misli rade kao pcele i koliko god se trudis da ih odagnas one se namecu.
|
_________________ Ljubav je uvijek put prema sreći , ali život ponekada ima drugačije namjere.....
|
|
|
|
|
:LOL: >bitchy witch<
|
Godine: 38
Datum registracije: 18 Jan 2007 Poruke: 2107
|
|
Strah od srece?
Mozda nemam bas strah, mozda se ne bojih srece dok ona traje ali se bojim tj znam da je i ona prolazna.
Ali isto tako znam da je opet tu negde iza coska..tako da sve ukupno i nije tako lose
|
|
|
|
|
|
Alexns Tinkerbell's pixie dust
|
Datum registracije: 10 Avg 2005 Poruke: 30635 Mesto: Movin' back to Wimbledon
|
|
|
|
|
Annabel_Lee ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
|
Godine: 42
Datum registracije: 02 Feb 2005 Poruke: 30310
|
|
Citat: | Mozda naviknuta na tugu i bol i borbu , jos uvijek nisam spremna da povjerujem da je moguce da mi je krenulo u zivotu i da sve sto pogledam okom i dotaknem prstom pretvorim u zlato Mr. Green
|
Suviše lepo da bi bilo istinito To je ono čega se bojimo. Kao i onoga da će, možda, jednoga dana sve to da nestane...Ali, samo pozitivno razmišljanje dobro donosi
|
_________________ ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ |
|
|
|
|
anchi22 •• 20:01 ••
|
Datum registracije: 09 Jul 2008 Poruke: 53463
|
|
Strah od srece?
Ne plasim se srece vec se plasim neocekivanog(negativnog) iznenadjenja, vremena trajanja i nestanka. Uistinu sve sto je lepo kratko traje i prolazno je (u vecini slucajeva) nazalost.
|
|
|
|
|
|
erilla ~kuin lumihiutale~
|
Datum registracije: 24 Apr 2007 Poruke: 11947
|
|
Ja se srece ne bojim. Sreca je ionako kratka, kratko traje. Posle svake srece dolazi zalost, a posle svake zalosti sreca ... zasto bih se onda bojala srece i tad kad je imam?
Ja kad sam srecna disem sa punim plucima, radujem joj se, uzivam u njoj ...
"Jedna izmedju najzalostnijih stvari, koje znam o ljudskoj naravi, je ta, da svi pokusavamo ostavljati zivot. Svi sanjamo o nekoj carobnoj plantazi ruza na onoj strani horizonta - umesto da uzivamo u pogledu na ruze, koje danas cvetaju ispred naseg prozora."
Dale Carnegie
|
_________________ I dižem glavu gore, kao ratnik što ide u boj. Dok vetar šiba u lice, ja odlazim stari moj ... |
|
|
|
|
Annabel_Lee ஐ NaUgHtGeLiC ஐ
|
Godine: 42
Datum registracije: 02 Feb 2005 Poruke: 30310
|
|
Citat: | Jednostavno da li si ikad sjedio sam u kuci recimo i osjetio se toliko sretniim bicem da si se sam smijao??? |
Da, štaviše plakala sam od sreće...Nema ushićenijeg stanja duše od tog Ali i plakala, gorko jecala, patila,...Kao uostalom i svi mi. Dotakla i vrh i dno (mada mi se sve više čini da sve ima svoje duplo dno...)...No, nismo svi isti, borimo se sa sobom i životom kako najbolje umemo. Ma koliko umela da uživam i prepustim se sreći, uvek ću negde u sebi strepeti, jer ko je bio na dnu, i sa vrha ga vidi
|
_________________ ƸӜƷ Tread softly because you tread on my dreams ƸӜƷ |
|
|
|
|
|
|
Vi ne možete otvarati nove teme u ovom forumu Vi ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Vi ne možete menjati Vaše poruke u ovom forumu Vi ne možete brisati Vaše poruke u ovom forumu Vi ne možete glasati u anketama u ovom forumu Vi ne možete postavljati fajlove u ovom forumu Vi ne možete preuzeti fajlove sa ovog foruma
|
|