Strah od srece

crnibiser · samotvoja24

Samo se po sebi podrazumeva da se bojimo nesreće. Ali zašto strahujemo i zaziremo od sreće? Zašto iznenada postajemo uznemireni upravo onda kada za to nema nikakvog stvarnog razloga i kada, naprotiv, postoje svi uslovi da budemo srećni?

Možda nas plaši privremenost sreće jer je ljudski život nesiguran i povoljne prilike se lako mogu pretvoriti u svoju suprotnost? A privremenost ne možemo da podnesemo uprkos tome, ili upravo zbog toga, što dobro znamo da je sve na ovom svetu privremeno. Možda uvređeno odbijamo ono što ne možemo stalno imati?

Možda se potajno pribojavamo da ćemo zbog sreće biti svirepo kažnjeni? Možda pomisao na sreću kod nas skoro automatski priziva slutnju neke velike nesreće? Možda nam se čini da je sreća lakomisleno izazivanje sudbine, pa se radije držimo nekog neodređenog stanja, koje nije ni sreća ni nesreća već neka tupa potištenost i potmula gorčina, jer se tako osećamo sigurnijim. Možda odbacujemo sreću jer smatramo da je plitka i površna, dok se veličina rađa iz patnje, a hteli bismo da o sebi imamo veoma uzvišeno mišljenje?

Možda se odričemo sreće jer ne želimo da se odreknemo prezira prema svemu što nas okružuje, a srećan čovek ništa ne prezire?

Možda sebi zabranjujemo sreću jer smo navikli da sebe kažnjavamo?

Možda se bojimo sreće jer se bojimo sebe samih, a sreća je stapanje sa sobom, osećanje jedinstva i punoće.

Ne zazirimo od sreće. Nećemo zbog sreće biti kažnjeni, niti će nam ona navući na vrat kakvu veliku nesreću. Nećemo sebe srećom ni uniziti, ni učiniti plitkim i površnim, a prezir je ionako bedna zamena za punoću života, dok je sebe kažnjavati besmisleno.

Prihvatimo stapanje sa sobom, prihvatimo jedinstvo i punoću.

www.iza-ogledala.com

E sad...

buduci da sam ja zapocela ovu temu pokusati cu u kratko objasniti sve ovo.

Naime moj zivot je tuzna prica kaze pjesma..e pa i moj je , ali je moj zivot jako duga prica i desetine albuma ne bi ga mogle ispjevati.

Cijeli zivot gazim po trnju i borim se , nadam se boljem , padam i iznova se podizem i idem hrabro dalje , pa opet padam i opet se podizem i cijeli zivot tako. Naucila sam da se borim s losim udarcima i kako da se postavim i primim udarac a da me ne zaboli. Nekako zivot ide i relativno mogu reci da sam "zadovoljna". Ne dizem se previsoko jer ko visoko leti polomi se sav kad padne:mrgreen:
Iako sam ja vjesto sakrivala svoju bol i suze i stavljala milion maski na svoje lice , ljudi koji su mi bili bas bliski znali su svu moju bol i tugu procitati u mojim ocima i na mome licu , nije niko lud , ali su cutali i potajno mi pokusavali pomoci.
Medjutim od nedavno moj se zivot iz korijena promijenio... i ljudi su me u cudu poceli promatrati i misliti da sam nakon svega sto mi se u zivotu desilo konacno pukla i poludjela. Ja to nisam ni primjecivala dok mi drugi nisu poceli prilaziti i pitati me sta mi je , jesam li dobro itd. Nisam ni bila svjesna da se smijem , da mi oci sjaje...Smijem se i dok spavam i lebdim dok hodam.
Danas mi je dosla najbolja prijateljica koja je i pjevala i plakala sa mnom zajedno uvijek jer je osjetila na mome glasu da nesto ne stima. Napravila sam kafu i sjele smo da je pijemo i onda me ona upitala..Sta se desava danas s tobom? Gledala sam je zbunjeno pokusavajuci je prevariti , ali nekoga kao nju koja me zna u tancine nije bilo lako.Onda sam pustila suze da krenu bez zadrzavanja , pustila sam bolu da mi grudi probada i gusi me.

Nije joj bilo jasno , a ni meni iskreno zasto odjednom suze opet u mome zivotu , jer sve je super da ne moze bolje biti i mnogi bi pozeljeli ono sto ja danas imam.

Kada sam joj rekla da sam sretna i da zbog toga placem ona se zabuljila u mene od cuda i pocela da me psuje zar zato sto sam sretna tolika tuga u mojim ocima i bol koja bjesne iz mene?
Kada sam joj rekla da me strah srece ona se pocela smijati kao da sam joj najsmjesniji vic ispricala.

Ali uistinu ja se bojim srece..toliko me je strah da mi ne da da disem i gusi me.Zrela sam osoba i zivot me je mnogocemu naucio , citala sam mnogo o svemu pa i o tome , ali mi opet nesto mira ne da.
Jednostavno nisam navikla na srecu , nisam navikla na osmijeh i toliko me toga strah . Bojim se biti sretna i prepustiti se sreci: Zivim u grcu i tapsem kao po mraku. Kao da hodam mracnom ulicom i tu negdje iza ugla stoji mirno i nijemo sva bol i patnja i ceka me da naidjem da me zaskoci i srusi mi sve lijepo sto mi se desava. Bojim se mnogo da je sve ovo samo jedna prevara velika , jedno zatisje pred buru koja ce me pogoditi i iscupati me iz korijena i polomiti do kraja.

Mozda je cudno , ali ja se jednostavno bojim i strah me je ove srece i bilo koje druge. Strah me srece...

Sta vi mislite o tome svemu?'???

Alexns · **Tinkerbell's pixie dust**

Hah, zanimljivo...nije da volim da poredim previshe realan zivot sa filmom ali u filmu "Two for the money" ima jedna scena u kojoj covek koji savetuje ljude na shta da se klade dolazi na sastanak za odvikavanje kockara na kom ima jedan monolog u kom izmedju ostalog kaze (nije bash citat, ne secam se tacno Razz

) da ljudi pocinju da gube onda kad se uplashe od prevelikog dobitka ili jednostavno - zasite od pobeda...onda postane monotono, ljudi pocnu da rizikuju i cim jednom kleknu - uskoro ce i pasti...a posle toga ce samo iscekivati nove poraze i plashiti se od dobitka...

Ali da, postoji strah od uspeha generalno, neki ljudi jednostavno ne podesu pritisak, stres...glup primer ali realan - izvodjenje penal zavrshnica u vaznim utakmicama Wink

crnibiser · samotvoja24

Nije u pitanju uspjeti u necemu ili ne uspjeti Alexns

U pitanju je jednostavno SRECA..biti sretan ili nesretan razumijes. Bojati se osmijeha na svome licui i zadovoljstva u dusi.
Ne pricam u ovoj temi o sreci na kocki ili o tome zelio sam da polozim ispit , da kupim dobar auto , pa mi nije islo u zivotu i onda odjednom me krenulo , polozim ispit , kupim dva auta , vilu itd.

Jednostavno da li si ikad sjedio sam u kuci recimo i osjetio se toliko sretniim bicem da si se sam smijao???
Da li si ikada slusao pjesmu tuznu da tuznija ne moze biti i smijao se kao lud??

Ja recimo u zadnje vrijeme sam toliko sretna unutar duse ne radi novca ne radi materijalnog dobra..no mi je dusa sretna..da jednostavno i kada me neko psuje ja se smijem kao da mi je najveci kompliment udijelio...

Ali me strah te srece..strah me onoga sto osjecam u grudima...srece u dusevnom smislu , psiholoskom..ne u materijalnom i onome na dohvat ruke...

Strah me one srece koju ne mozemo uzeti u ruke i upravljati s njom kao vajar glinom razumijes Mr. Green

Alexns · **Tinkerbell's pixie dust**

Smeha na licu se ne bojim iako zadovoljstva u dushi nemam Razz

Ono je bio primer, mozesh ga jako lako primeniti i na ostale faktore u zivotu, zavisti su slicne, uzitci su slicni, sve su ostalo nijanse Wink

edit: i da, zaboravih da pomenem mada sam to hteo prvo...po meni pre svega morash biti siguran u sebe da bi mogao biti srecan i siguran u ljude koji ti znace...ali pre svega sebe Wink

Jokky · Početnik Domaćeg.de

Sama si sve rekla i objasnila,vjerovatno si i svjesna zasto je to tako ali iako si svjesna toga osjecas da te koci i da ti odava osjecaj nesigurnosti.Potpuna sreca u kojoj ti pricas je nesto neprocjenjivo i rijetko i cijeli zivot tragamo za njom ziveci u stanjima(kratkotrajne srece,nesrece i neodredenosti) i kad dodemo u tu fazu osjecamo se sjedninjeni,funkcioniramo u skladu sa svojom biti i sve nas cini sretnima jer sve sta je oko nas jesmo i mi sami,(ja ovo sve govorim teorijski jer ja to jos uvijek nisam dozivio)Ja osobno vjerujem kad(ako) istinski dosegnem taj nivo svjesti,sklada i srece sa samim sobom da necu uopce razmisljati o nesreci,ne znam kako bi to drugacije opiso,sve ce mi se okrenuti pod kutem nekog nepoznatog geometrijskog lika Laughing

crnibiser · samotvoja24

Sve j to u redu u pogledu samoga sebe i svoga uma. Ja sam dosita dosegnula sad do nivoa kd mogu reci da sam najsretnija osoba na svijetu i sve je super , nema nekih velikih problema , ali jednostavno kao da nesto "čući" unutar mene , unutar mojih prsa i steze me toliko da mi ponestaje zraka.

Mozda naviknuta na tugu i bol i borbu , jos uvijek nisam spremna da povjerujem da je moguce da mi je krenulo u zivotu i da sve sto pogledam okom i dotaknem prstom pretvorim u zlato Mr. Green

Lijepo mi je i uzivam u svakom momentu , ali se bojim te srece. Imam osjecaj kao da sanjam, lijepo mi je u tom snu i jednostavno se bojim probuditi . Kao da se sve ovo lijepo ne desava meni nego nekome drugome.

Nisam navikla na ovakvu srecu i osjecanje u dubini duse koje te i bez razloga tjera da se smijesi i da lebdis umjesto da koracas i toga me strah...

Ovo nema nikakve veze sa rasciscavanjem sa samim sobom vec jednostavno s onim necim sto se nalazi u nasim prsima a nema ime ni opis vec te jednostavno steze kao da ti neki veliki kamen stoji u prsima i s mislima koje se komesaju i milioni svakakvih misli rade kao pcele i koliko god se trudis da ih odagnas one se namecu.

Mr. Green

:LOL: · **>bitchy witch<**

Strah od srece?
Mozda nemam bas strah, mozda se ne bojih srece dok ona traje ali se bojim tj znam da je i ona prolazna.
Ali isto tako znam da je opet tu negde iza coska..tako da sve ukupno i nije tako lose Smile

Alexns · **Tinkerbell's pixie dust**

Ja nem' pojma o cemu vas dve pricate Razz

Ja kad sam srecan, kad se "ufuram" u svoju "nirvanu" pa ne da ne mislim ni o cemu loshem nego ni pod razno Mr. Green

...A s**nja uvek ima, kol'ko ti dusha oce...ili nece Laughing

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

anchi22 · **•• 20:01 ••**

Strah od srece?
Ne plasim se srece vec se plasim neocekivanog(negativnog) iznenadjenja, vremena trajanja i nestanka. Uistinu sve sto je lepo kratko traje i prolazno je (u vecini slucajeva) nazalost.

erilla · **~kuin lumihiutale~**

Ja se srece ne bojim. Sreca je ionako kratka, kratko traje. Posle svake srece dolazi zalost, a posle svake zalosti sreca ... zasto bih se onda bojala srece i tad kad je imam?
Ja kad sam srecna disem sa punim plucima, radujem joj se, uzivam u njoj ...

"Jedna izmedju najzalostnijih stvari, koje znam o ljudskoj naravi, je ta, da svi pokusavamo ostavljati zivot. Svi sanjamo o nekoj carobnoj plantazi ruza na onoj strani horizonta - umesto da uzivamo u pogledu na ruze, koje danas cvetaju ispred naseg prozora."

Dale Carnegie

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**