Krik od bijesa

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Postoje ljudi koji su "hronično ljuti": oni, jednostavno, od svih ostalih zatijevaju da se pokore njihovoj volji i potčine njihovim željama. Ko su te osobe? Uglavnom nekadašnja (bijesna) djeca kojoj su roditelji ispunjavali sve želje ukoliko bi ostala ljuta dovoljno jako i dovoljno dugo.

Furije, rimske boginje osvete, bile su oličenje bijesa: gonile su krivce bičevima od zmija, a one su im i u kosu bile upletene ... Iz njihovih očiju kapala je krv. Ljutnja ih je obuzimala ne samo kada je trebalo da osvete ubistva, već su s lakoćom izazivale ratove i uništenja.
Slične su bile i Tisifona, Alekta i Megajra, strašna grčka božanstva - Erinije. Onoga koga su smatrale krivim progonile su jezivim pjevanjem, bolje reći tutnjavom koja je izazivala takvu grižu savjest da bi čovjek poludio. A Erinije, bijesne boginje, bile su starije od svih olimpijskih bogova...

"Pražnjenje" i zdravlje

Na latinskom jeziku furia znači bijes, a isti izraz (furija) koristi se i u našem jeziku da bi se neka žena opisala kao ljutita i zla. A furijant je češka narodna igra, brz i vrlo temperamentan ples. Furioso je, uostalom, i oznaka za muzičko izvođenje: znači bijesno, odnosno - pomamno. Najčešće ide uz allegro, kao allegro furioso. Ariosto je 1516. godine napisao "Bijesnog Orlanda" ("Orlando furioso") i to je jedno od remek dijela italijanske renesansne književnosti. U našem jeziku veoma je zanimljiva, ujedno i slikovita, povezanost osjećaja ljutnje sa čulom ukusa - neprijatno se osjećaju oni koji su se oljutili jedući ljutu hranu, ali i oni koji se ljute na nekoga ili su, pak, drugi na njima iskalili bijes.
Na izraze ljutnje i bijesa nailazimo, na žalost, svakodnevno, tako da nije potrebno prizivati mitološke teme. Ponekad se stiče utisak da su gotovo svi neprestano ljuti i da samo čekaju priliku da na nekome iskale svoj bijes. Doduše, kod nas je rasprostranjeno vjerovanje da je izražavanje ljutnje veoma zdravo. Oni koji često imaju nastupe bijesa pravdaju se stoga izjavama kako su neizostavno morali da se "isprazne"!
Novija istraživanja pokazuju da od srčanih i nekih drugih psihosomatskih oboljenja stradaju oni koji se trude da se nikada ne ljute na druge, tako i oni koji se stalno ljute. U stvari, ni jedni ni drugi ne uspijevaju da se uklope u životne prilike, tačnije - da im se prilagode. Takođe, u našoj okolini ljutito ponašanje smatra se odlikom muškosti. Što više bjesniš, to si "veći" muškarac.
Možda bi bilo dobro kada bi za početak naučili da razlikujemo ljutnju od nekih drugih osjećanja, kao što su mržnja, ogorčenost ili prezir, sa kojima se često miješaju. (Na primjer, Otelo nije bio ljut na Dezdemonu, već ljubomoran.) Doktor Zoran Milivojević, psihoterapeut, inače redovni saradnik našeg lista, objašnjava da čovjek osjeća ljutnju kada procjenjuje da se neko drugi neopravdano ponaša na način koji ugrožava neku njegovu vrijednost. Ljutnja nikada nije usmjerena na biće druge osobe, već na njeno ponašanje. Ljutita osoba zapravo se trudi da drugoga natjera da promijeni svoje ponašanje. Poruka glasi : "Prestani to da radiš!". Isto tako, ljutnjom pokazujemo drugim ljudima gdje se nalazi granica u njihovom ponašanju. Jer, ljuti se uglavnom onaj koji se osjeća moćnim, onaj koji pokušava da uredi svijet u skladu sa svojim željama i mjerilima vrijednosti. Čovjek osjeća ljutnju kada vjeruje da neko slabiji od njega ugrožava ispunjenje određene njegove želje. Istovremeno, osjeća se dovoljno moćnim da slabijeg natjera na promjenu ponašanja.
Veoma jako osjećanje ljutnje naziva se bijesom ili srdžbom. Ponekad kažemo da ćemo "eksplodirati od bijesa". Ovo osjećanje zaista dovodi do veoma brzih promjena u organizmu.
Čovjek koji se ljuti stavlja to drugima do znanja. Doduše, u nekim slučajevima ne sasvim jasno. Postoje takozvani neverbalni i verbalni signali ljutnje. Ukoliko oni ne urode plodom, može da nastupi i fizično nasilje. Najprije idu neverbalni signali kao najslabiji: ukrućenost, nadimanje i prilaženje, mrštenje, krivljenje usta, stezanje vilica i pesnica, odmahivanje glavom ... Tu su i neverbalni signali kojima ljudi pokušavaju da suzbiju bijes, kao što su izbjegavanje pogleda, prestanak govora, udaljavanje od osobe koja nas ljuti, stiskanje usta ... Ukoliko ni tada ljutnja ne ispunjava svoju svrhu, ljutita osoba pojačava signal i poruka postaje verbalna.
Čini se da je među verbalnim signalima ipak najznačajnija jačina glasa. U nastupu bijesa ona je drugačija od uobičajene, bilo da se pojačava (urlanje), bilo da se smanjuje (potmuli govor), ali u oba slučaja drugome prenosi poruku o opasnosti. Ljutnja nas nagoni da vjerujemo da će nas za vrije svađe onaj drugi poslušati, bolje čuti, samo ako budemo glasniji od njega. Kada je riječ o verbalnim znacima ljutnje, to su najčešće poruke koje drugome ukazuju šta da radi ("Umukni"!) ili zabrane ("Ne puštaj mi tu rok muziku!").
Naravno, dešava se da pojedine osobe nečija ljutnja ni malo ne dotiče, pa se ne osvrću na "znake upozorenja". Tada može da uslijedi i fizičko nasilje. Ipak, ljutnja i bijes ne dovode baš često do teškog fizičkog povrijeđivanja. Ljutita osoba odgurnuće onoga koji ju je naljutio, a možda i udariti. Tuča zasnovana na bijesu krajnji je pokušaj dveju osoba da jedna drugu natjeraju da promijeni svoje ponašanje.

Magija bijesa

Među prijateljima i poznanicima svako će naći nekoga ko se stalno ljuti zbog nečega. Redovno ljute osobe jednostavno zahtijevaju od svih ostalih da im se pokore, da se potčine njihovim željama. Ko su ti ljudi? I zbog čega se stalno ljute? Doktor Milivojević napominje da ispitivanje "hronično ljutitih" pokazuje da su oni odrasli u porodicama u kojima su zapravo bili nagrađivani za izražavanje ljutnje i bijesa.
Nije lako naučiti dijete da su neke njegove želje neopravdane. Kada roditelj ne pristaje na ispunjavanje svake dječije želje, ono odgovara ljutnjom želeći da utiče na promjenu roditeljevog ponašanja. Ono pokušava da natjera roditelja da mu ispuni želju. Pojedine mame i tate vjeruju da je dobar roditelj onaj koji svom djetetu obezbjeđuje sve i time ga čini srećnim. Oni dječiju ljutnju doživljavaju kao odbacivanje, a bijes iskazan na nekom javnom mjestu - kao svoju, roditeljsku bruku. Ovakvi roditelji bespomoćni su kada dijete dobije napad bijesa, pa se valja po podu i udara pesnicama, baš kao i u Zmaj - Jovinoj pjesmi o materinoj mazi. Šta da rade? Pristaju na sve dječije uslove! Nažalost, takva djeca razvijaju vjerovanje da će dobiti ono što žele samo ako ostanu dovoljno jako i dovoljno dugo ljuta. Dakle, upozorava doktor MIlivojević, ta djeca vjeruju da bijes ima magičnu moć. Ovo dječije ponašanje prenosi se, kada osoba odraste, i na odnose sa svim ostalim ljudima.
Osoba koja ostaje ljuta sve dok onaj drugi ne promijeni ponašanje u stvari iznuđuje određeni odgovor.
U osnovi, svaka ljutnja može da se shvati kao iznuđivanje, odbacivanje, mržnja, čak i prijetnja fizičkim nasiljem. Česta i ljutita izjava roditelja glasi: "Ne volim te više! Nisi bio dobar!" To je surov izraz ljutnje budući da ovaj roditeljski trik u psihi djeteta pokreće veliki strah od gubitka ljubavi.
Osobe koje druge stalno zastrašuju ljutnjom lako postaju nasilne i dobijaju prave nastupe bijesa i u takvom stanju najčešće razbijaju predmete oko sebe. Osjećanje ljutnje usmjereno je na to da pokaže drugoj osobi na šta je sve ljutko spreman ako "poludi od bijesa", ili "ekplodira". Iako pobješnjela osoba čini sve da bi pokazala da je na granici ludila, bijes ipak nije potpuni gubitak vladanja sobom. Zato su "žrtve bijesa", srećom, najčešće stvari oko nas.
Snažan bijes javlja se, uglavnom, kod ljudi koji ga dugo potiskuju. Oni su kao tempirane bombe - kada ocijene da su dovoljno gutali, jednostavno ekslodiraju. A onda, čuvaj se! Ne kaže se uzalud:"Pas koji laje ne ujeda!" I obrnuto.
Postoje, naravno, i oni koji se nikada ni na koga nisu naljutili. To su ljudi koji ne samo da ne umiju da zahtijevaju od drugih da se ponašaju u skladu sa njihovim željama, nego ne umiju ni da odbiju tuđe zahtjeve, pa se neprestano prilagođavaju željama drugih. Prigušivanje ljutnje može da dovede do tjelesne napetosti, ali i da utiče na pojavu brojnih psihosomatskih poremećaja.
I zato za kraj, potražimo odgovor na jedno zanimljivo pitanje: da li na nas može da se naljuti osoba koja nas zaista iskreno voli? Ljutnja u ljubavi jeste zahtjev voljenom biću da promijeni svoje ponašanje. Trebalo bi, dakle, da budemo svjesni sopstvenog ponašanja. Kada bi postojale dvije osobe koje potpuno i savršeno odgovaraju jedna drugoj, onda u njihovom odnosu ne bi bilo ni sukoba ni ljutnje. Doktor Milivojević smatra da takav, savršeni partner ne postoji tako da ljutnje ima i u vezama u kojima je međusobna saglasnost onih koji se vole veoma visoka. Ali, budući da je svaka ljubavna priča priča za sebe, postoji možda i mogućnost da negdje živi dvoje ljudi koji nikada nisu uspjeli da nađu razlog da se naljute jedno na drugo...

Izvor: Mirjana Ognjanović, "Politikin zabavnik" 2746/2004

Bobak_BL · *** Domaci Lazov ***

uhhh...sto ja volim takve...razmazene idiote... Laughing

sta ja njima znam da uradim...

mislim...da nisu dobili pruticem po guzi kad su bili mali...

ja se veoma tesko naljutim...al' kad se naljutim...
to nije uopste simpaticno... Razz

i najbolje me se kloniti u tim momentima...
uglavnom mene osoba koju ja volim...i koja mene valjda voli...
mene ne moze naljutiti...ali iznervirati moze...
i svjestan sam da covjek u tim momentima moze svasta da kaze...
i nikada nisam uzeo dragim ljudima za zlo...ako mi nesto kazu...ako me ujedu...
u momentima...dok su ljuti ili iznervirani...
pa tako i oni meni . progledaju kroz prste...
i ta moja ljutnja...kratko traje...
i nikad vise ne spomenem taj razlog koji me naljutio... Smile

zaboravim....ne zanima me... Rolling Eyes

gkukolj · **-tončica-palončica-**

Najbolje je otići negdje daleko u šumu i urlati do nesvijesti...dok ne naiđe lugar i ne kaže:M'rš iz moje šume, tu si mi našao plašiti drveće, ptice i životinje!

Bobak_BL · *** Domaci Lazov ***

pa nemam ja potrebu za tim...ja i kada odem u prirodu...odem da se opustim i uzivam u njoj...
a ne da plasim njene stanovnike...

ja uopste nisam bijesan...niti ljut covjek po prirodi...
niti imam ikakav razlog zbog kojeg bih morao da vristim.. i skoro nikad nisam nadrndan...
i stvarno imam zivce kao kladu debele... Shocked

i sve situacije resavam mirno...tj probam mirnim putem da ih resim...
ali kad poludim... Laughing

a i uglavnom mene izbjegavaju provokatori i kreteni...pa i budale bjeze od mene... Shocked

jer sa takvim ja ne pricam puno...i ne zivciram se zbog njih... s njima ja to lako... Rolling Eyes

cim mi nesto zasmeta... odmah sakom ili nogom u glavu... Razz

beckham011 · Upućeni član

Hehe, interesnatno, a ja sam postao poslednjih godina gori od svakog deteta, baš zato što sam godinama ćutao i trpeo raznorazne nepravde i što nikad nije moglo da bude onako kako ja želim već SAMO kako drugi žele. Od malena sam svima bio nekid vid levog smetala i na mene se gotovo uvek potcenjivački gledalo kad su uvek bile u pitanju stvari koje su meni bile bitne iako sam bio najinteligentniji, i u porodici, i u familiji, meću najinteligentnijima u svom okuženju. Drugi su bili više cenjeniji iako su činili mnogo manje od mene ili su činili loše stvari. Više od 20 godina sam to trpeo...
E, onda sam i ja okrenuo list... i postao nemoguć. Kad je neko takav, ja se trudim da budem još gori jer nemogućim ljudima je nemoguće objasniti neke stvari na fin način pa se vodim logikom da dva minusa daju plus. Mr. Green

Rekao sam svima: i porodici, i rodbini, i (bivšim) prijateljima sve šta sam trpeo prethodnih godina i shvatio sam da sam bio budala što se nisam suprotstavljao tuđim hirovima i da sam bio okružen poprilično nezahvalnim i samoživim osobama.
I eto, sa pola familije sam u svađi, društvo sam promenio, a i moji roditelji se trude da mi ne nameću svoju volju. Ali nije mi mnogo žao.

Ne mislim o tome da li sam ipravan, već TVRDIM da sam ISPRAVAN i došlo je dotle da govorim da ću glavu nekome da otkinem ako misli suprotno. Jeste to negativno, ali, činjenica je da sam sve ono što sam želeo da postignem mora da radim tajno da mi se ne bi porodica, rodbina i (bivši) prijatelji smejali ili omalovažavali moj trud. Za sve stvari za koje sam tražio savet, nisam dobijao odgovore ili sam bio pogrešno savetovan. Dobro mi je u 95% slučajeva vraćano zlom.

Samo Bog zna koliko sam se upinjao oko nekih stvari i kad sam shvatio da sam ja ustvari dobar u tome, odnosno, da mogu da budem u svemu dobar ako to JA hoću, rešio sam da se potpuno promenim. Ne kažem da mi je mnogo bolje, ali nije mi ni gore. Bar znam na čemu sam kad su neki ljudi u pitanju.

Nažalost, ipak sada sa 28. godina mogu da kažem da sam postao jedna poprilično negativna, ogorčena, preterano samoživa i često nesnosna osoba jer kad u žiovotu dajete sve od sebe i imate nenormalnu želu da uspete u nečemu, a ređate poraz za porazom, to mora vas pretvori u ''tešku'' osobu. To što ja umem da se zezam po raznoraznim forumima, to je samo posledica moje nezrelosti i moje potrebe da budem s vremena na vreme u prvom planu, ali osnovi ja sam postao osoba koja je baš opisana u tekstu iako nikad nisam bio razmeženo derište. Nakupilo se besa u meni za još narednih 10 godina.

gkukolj · **-tončica-palončica-**