Huliganizam

aureliano · ♣ El Capitán ♠

Mislim da oni samo zloiskorištavaju sport. Na kraju krajeva, mada je huliganizam najčešće vezan za sport, ponekad se iskaže i na drugim manifestacijama. Tako da kad ne bi bilo sporta oni bi već našli razlog za svoje maliciozno ponašanje. Također mislim da su većinom slabići koji se na taj način ponašaju kad su dio mase, nasamo su uglavnom kukavice.

nastasenjka · **~daydreaming~**

huliganizam je u principu vezan za ljude koji nisu uspesno kanalisali agresiju...uvek je lakse biti deo mase i u njoj praviti 'cirkus', prazniti se i kuci ici smiren nego to ciniti nasamo...kada si deo mase, manja je i tvoja odgovornost za pocinjeno, manje su posledice po tebe kao pojedinca...ne bih rekla da su huligani nuzno kukavice vec da je masa ta koja olaksava nasilno ponasanje...na utakmici nisi jedini koji se bije, pozledjuje druge itd...tada nisi cudan, poremecen, bolestan jer se i drugi oko tebe ponasaju isto...to je jedan od razloga sto se naizgled normalni, porodicni ljudi na stadionima pretvaraju u zveri...svi mi u sebi nosimo dozu agresije, neko vise, neko manje...pitanje je samo ko ju je od nas uspeo obuzdati, a ko ne...a to da se kazne moraju poostriti? apsolutno da, ali se isto tako mora leciti i sam uzrok huliganizma jer kazna je samo nacin da se odredjeno ponasanje inhibira, a ne i da se osoba u potpunosti 'izleci'

Gaglica · Početnik Domaćeg.de

Meni ne smetaju toliko huligani koliko reakcija policajaca na njihova djela.. Zadesis li se slucajno u blizini garantovana ti bar jedna slomljena kost. Cula sam da su policajci pretukli momka od 16 godina samo zato sto je bio na pogresnom mjestu u pogresno vrijeme..

sasaklaric · Početnik Domaćeg.de

treba samo bit dobar sa huliganima i nema zime.

..:: MaYa ::.. · **° ♥ BaNe, Volim Te ♥ °**

Vilenjakinja · **Sašina Kumica**

Huliganizam prije svega podrazumijeva nasilje, i kao takav je neopravdan, ali nekad triba uzeti u obzir okolnosti u kojima dolazi do toga. Npr. u Hrvatskoj, vec 2-3 godine je na snazi neki "Zakon o navijačima", ko falan strucno sastavljen, ali zapravo nedorečen nekim segmentima izrazito respresivan prema navijačima, a pogotovo prema navijačkim skupinama.
Tim zakonom navijači koji redovno idu na utakmice svog kluba su doslovno svrstani u "ljude druge kategorije", vecina ni ne zna ili nemože da svati o kakvim se stvarima tu radi, ali uglavnom, kada se prema navijaču ponašaju kao prema "životinji", onda nije ni čudno kad navijači reagiraju kao "životinje".

anonimni_surfer · Početnik Domaćeg.de

huliganizam se riješava teškim batinama i robijanjem u najgorim mogučim zatvorima.

foryou10 · Iskusni član

Staklo, kamenje i krv sa zagrebačkih ulica - to je slika posljednjeg navijačkog derbija poznata čak i onima koji to nisu promatrali »uživo«. Za dio aktera (većinom adolescentskih) nogometni huliganizam je svojevrstan pokret, oblik skupne pripadnosti i priznatosti, životni stil i specifičan identitet. Unutar tog područja, postoje i znatne razlike među akterima, no one često izmiču pogledu koji izvana vidi samo zajednički nazivnik huliganske djelatnosti i prepoznatljivih obilježja. S druge strane, nešto stariji akteri i predstavnici različitih institucija dominantne kulture, nogometni huliganizam percipiraju kao problem, bolest ili devijantnu pojavu.
Sociolozi su u Velikoj Britaniji (koja se smatra kolijevkom nogometa, ali i huliganizma) proveli brojna istraživanja pristupajući mu iz različitih teorijskih tradicija. Bez obzira na različitost konteksta, iz svih tih studija možemo naučiti barem jedno - nemoguće je odvajati nogometni huliganizam od užeg i šireg društva u kojem se javlja.
Jedan dio medijske pozornosti nogometnom huliganizmu i kod nas karakterizira želja za prikazivanjem nasilništva navijača kao neke bolesti, deformacije, nezdrave izrasline na tijelu društva koju treba hitnom i odlučnom kirurškom intervencijom odstraniti. U prilog takvoj slici obično idu prikazi teških ozljeda, smrtnih slučajeva i »neshvatljivih« razaranja.
Međutim, akteri nogometnoga huliganizma, pa čak i oni najekstremniji, često odudaraju od stereotipa patoloških kriminalaca. Nitko od tih aktera nije došao s nekog drugog planeta, nego naprotiv, iz istog školskog, roditeljskog, stambenog, općeg socio-kulturnoga konteksta kojem pripadaju i zagovaratelji »kirurških intervencija«.
Implicirati zdravlje društva ukazivanjem na bolest huliganstva, negirati različite razine povezanosti »devijantnog« i »normalnog«, jednostavno nije moguće uz minimum znanstvenog poštenja, kako kod nas, tako i drugdje u svijetu. To naravno ne znači da treba opravdavati ili tolerirati nasilje, puštati da se navijači međusobno ubijaju ili ugrožavaju ostale, ali to znači da moramo napustiti stereotipe i crno-bijele pristupe problemu koji bi ga »lako i brzo« riješili isključivo represijom.
Također se treba riješiti sterotipa koji pripadaju tradicionalno lijevom i tradicionalno desnom političkom spektru, gdje prvi tvrdi da je nogometnom huliganizmu uzrok nezaposlenost i frustracija takvim položajem, a drugi tvrdi da je uzrok u permisivnom društvu, koje svojim mladima dopušta previše i zaboravlja na šibu ili batinu iz »zlatnih« vremena u kojima takvoga huliganstva nije bilo. Osnovu za drukčiji pristup treba predstavljati poznavanje aktera.
Nogomet je na ovim prostorima bio i ostao dijelom dominantne kulture, nije nikad bio vezan samo uz jedan socijalni sloj, i često je nazivan »najvažnijom sporednom stvari na svijetu«. S obzirom na tri bitne dimenzije nogometnog, navijačkog svijeta, (kompeticija, muškost, alkohol) koje su ujedno i obilježja dominantne kulture, nasilje se pojavljivalo u različitim oblicima skoro od samog početka nogometne igre i stvaranja navijačkog svijeta. Dok su se mnoge karakteristike navijačkog svijeta zadržale, od prije petnaestak godina nastale su i neke nove.
To je prije svega specifična ritualizacija nasilja, profiliranje aktera po dobi, stvaranje slike o sebi kao skupini, prisvajanje određene strane stadiona, urbanizacija i subkulturalizacija dijela navijača koji postaju zaseban akter. U procesu izgradnje subkulturnog stila nogometnoga huligana navijači su preuzeli i neke elemente poznate iz rockerskih i drugih glazbom posredovanih subkulturnih stilova, približujući lik urbanog stadionskog ratnika onom području u kojem se i drugi mladi u sferi slobodnog vremena bore za identitet koji im ostaje i u školi, na poslu ili roditeljskom domu.
Dok je sportsko novinarstvo slavilo »dvanaestog igrača«, osuđujući, ali i razumijevajući nasilje uvjetovano karakterom sportskog događaja (rezultat, odluke suca i sl.), istovremeno nastavljajući s upotrebom militarističkog rječnika u najavama i opisima utakmica (razbijen bunker, rovovski rat, konačni obračun itd.), mladi navijači su promovirali sebe i svoju pripadnost nogometnom plemenu, udaljivši se od neposrednoga sportskog događaja.
Akteri poput Torcide ili Bad Blue Boysa nisu zacementirani u vremenu i nisu imuni na smjene generacija, no razumijevanje njihovog nastanka omogućuje i razumijevanje kasnijih obnova skupnoga duha, uključujući i današnje djelovanje. Činjenica je da dio aktera nogometnoga huliganizma upravo u nasilju vidi svrhu i smisao svog djelovanja, potvrdu skupnog identiteta i borbene reputacije skupine. No, također je činjenica i da mnogi akteri staju nakon granice simboličkoga i stvarnog nasilja, kao što je neprijeporna činjenica i postojanje znatnog broja aktera koji dijele image i skupno ime s ostalima, participirajući u scenografiji, izradi zastava i transparenata, organizaciji navijačkih putovanja, bez vlastite zainteresiranosti za tučnjavu. I Torcida i Bad Blue Boysi, kao dva tipična aktera navijačkoga plemena, prošli su kroz različite faze, obilježene razlikama u preferiranju pirotehnike, droge, ritmu smjene generacija, odnosima s klubom i drugim institucijama društva.
Bad Blue Boysi su, dobrim dijelom protiv svoje volje, postali politički akter. Nerazumijevanje kontinuiteta te navijačke skupine u posljednjih deset godina, zapravo otvoreno negiranje tog kontinuiteta od predstavnika kluba, ima teške posljedice; radikalizaciju i izolaciju.
Praćenje života navijačkih skupina u proteklih desetak godina u Hrvatskoj omogućuje sljedeće spoznaje; nemoguće je u potpunosti iskorijeniti nasilje do kojeg dolazi u nogometnom svijetu, jer akteri tog nasilja mogu biti i izvan organiziranih navijačkih skupina. No, poznavanjem aktera i suradnjom s njima, realnim pogledom na pirotehniku i neke druge oblike navijačkog rituala koji nisu toliko opasni (i što su više legalni i organiziraniji to su neopasniji), moguće je postići suradnju i povjerenje između navijačkih i drugih društvenih aktera. Bez imalo želje za opravdavanjem nasilja, uz razumijevanje strukture navijačkih skupina među kojima ima ovisnika o nasilju i »vječnih štemera« treba ukazati na specifičan položaj Bad Blue Boysa posljednih godina.
Oni nisu tražili »protekciju« i metropolizaciju, oni nisu željeli da im se klub zove imenom reprezentacije i domovine. Oni su između dvije vatre, suočeni s neutemeljenim etiketiranjem, zabranama i represijom, oduzimanjem klupskih obilježja u vlastitoj sredini i na »vlastitom terenu«, a također i s gnjevom drugih navijača, iz drugih regija. Od tuda i određeni »višak frustracije«, koji, naravno, nikome ne može biti opravdanje za kamen u glavu, ali razumnim ljudima može poslužiti kao znak za potrebom dijaloga, bez politiziranja i etiketiranja tamo gdje to pridonosi samo produbljivanju sukoba.
Ne treba biti sociolog da bi se zapazio bojkot koji su Boysi proveli. Ponašati se kao da su svi Boysi samo ekstremni huligani i negirati ih kao aktera, zadovoljavati se slikom popunjenog istoka maksimirskog stadiona bez pravog navijanja, znači zatvarati oči pred stvarnošću i odbijati spoznaje o nogometnom huliganizmu.
Autor je sociolog u institutu »Ivo Pilar« i dugogodišnji izučavatelj ponašanja navijačkih skupina
www.vjesnik.hr

Reponja · Upućeni član

Najveci deo njih su najobicnije kese koje svoju agresiju ispoljavaju u "tucama" 10 na 1. I posle oni sebe smatraju facama i jakim likovima. A 1 na 1 pobegne, ne moz' ga stici da ga premlatis.
Drugi manji deo agresivci koji su spremni i da dobiju batine, a ne samo da ih daju. Ludaci su, ali posteni.

Alexns · **Tinkerbell's pixie dust**

šamar · Iskusni član

Odrastao sam u gradu u kojem postoji više fudbalskih klubova ,ali samo jedan je u mom srcu...
Taj klub je osnovan još davne 1926 godine.Odrastao sam u blizini stadiona tog kluba...
Gledajući neke velike u to vreme klubove bivše sfrj koji su loše prolazili na samom terenu
ali i na tribinama...Najveći uspjeh tog kluba je kada je kao drugoligaš osvojio tadašnji kup
bivše sfrj,to beše davne 1988 godine kada su na stadionu jna pobijedili crvenu zvezdu...
Huliganizam na ulicama mog grada počinje godinu dana pre 1987 g kada se prvi put pojavljuje natpis ili ime navijačke grupe koja je pratila taj klub na gostovanje u Novi Sad protiv tada jakog
fudbalskog kluba Vojvodina.Uz pomoć tih navijača taj klub ulazi u prvu saveznu fudbalsku ligu Jugoslavije..
Tada kreće opšte navijačko ludilo i ti navijači zauzimaju dobar rejting na navijačkoj sceni...
Na brojnim gostovanima po bivšoj jugi po Zagrebu ,Beogradu, Rijeci,Osijeku Sarajevu Zenici Tuzli i drugim gradovima.
Ostaće zapamćeno u mom sjećanju tada još klincu kada su igrali protiv Kikinde gdje su navijači došli u sukob sa policijom i gdje ih je policija pretukla da su mngi navijači mjesecima bili po bolnicama,sve to zbog nekoliko dimnih bombi,koje su tada prestavljale žestok prekršaj... Takođe pamtim jedno demoliranje komplet jedne ulice u mom gradu kada su u goste došli navijači CZ delije koji su su u sukobu sa domaćim navijačima napravili haos po gradu...
Pogotovo se sjećam poslednjeg fudbalskog prvenstva i takmičenja u kupu i plasmanom u polu finale.
Prva utakmica će ostati takođe u mom sjećanju kada je moj klub išao na gostovanje u split ,tamo ih je čekala strašna torcida,i na sumnjiv način navijači torcide su prošli pored redara na tribinu sa našim navijačima i pretukli grupu najvatrenijh navijača mog kluba,nažalost od posledica tih batina nakon
nekoliko mjeseci umro je jedan 23g navijač kojeg sam lično poznavao jer sam išao u školu sa osobom koja je bila u rodu sa njim...
Onda dolazi rat , svo navijačko ludilo je preusmjereno na taj rat ebeni.
Dosta navijača mog kluba odlazi u tadašnju vojsku republike srpske...
Dosta njih nije dočekalo završetak rata,a dosta ih se vratilo kao rvi...Završetkom rata ponovo se stvara nova generacija navijača,gdje imam i ja svoju ulogu,ne neku veću,ali i takmičenje tj liga je seljačka
pa i nema nekih organizovanih navijačkih grupa koji bi se mogli suprostaviti...
Pre rata jedino su Teslić i Doboj imali navijačke grupe u toj seoskoj ligi...
Išao sam na nekoliko gostovanja u Doboj gdje nije bilo baš prijatno...
A takođe u Teslić ...Na naš stadion su dolazili većinom manje grupice koje je policija dobro štitila tako da nije bilo većih incidenata ,sem ponekog razbijanja
nekog izloga ili slučajnog prolaznika ,što je za neke tadašnje navijačke grupe bio pojam ili nešto najveće što su uradili kao navijači.
Nagledao sam se svašta,svakakvog nasilja,huliganstva,ne mogu reći da nije lijepo
i da nema nešto u tome,ali nikako mi nije išlo u glavu to da deset ljudi šutira jednog ,pa tako ni sada...
Polako je otišla i ta generacija i stvaranjem lige bih u kojoj učestvuju i klubovi iz srpske
dolazi do ponovnog divljanja po stadionima i gradu,neki novi klinci koji nemaju nikakave veze ni sa prvom generacijom a ni sa drugom, sem što navijaju za isti klub mnogo su okrutniji,bolje navijaju,imaju veće mogućnosti,slobodu...Uglavnom divljanje im je sigurno preče nego navijanje...
To je jasno,ne mogu da kažem sigurno ima dosta ljudi koji i idu sa tom namjerom da bodre svoj klub ali ima i onih koji to sve kvare,koje treba hapsiti i odstranjivati,od ostale omladine...
Ni jednom klubu nisu potrebne ubice i manijaci divljaci itd nego navijači...
Jbg ja radim takav posao gdje ne mogu da pravim s**** ali imam takvu želju da pojedine huligane dobro premlatim,jer ne poštuju ništa,što je godinama stvarano,nemaju onog duha u sebi pravog iskrenog, što ima svaki pravi navijač koji je jednom sa utakmice došao promukao i sa suzama radosnicama u očima što je njegov klub pobijedio svog protivnika...
Dakle ako neko može da priča o navijanju o pravom navijanju čista srca mogu da kažem da to mogu ja...
Jer sam doživio i gledao mnogo velikih utakmica,vidjeo mnogo dobrih igrača koji su poslije postali širom svijeta poznati, vidjeo stotine tuča navijačkih.Poznavao i rastao uz prvu navijačku grupu iz mog grada...
Nikad takvih navijača više neće da bude ne samo u mom gradu nego na prostorima bivše juge...
Ljudi danas idu na stadion sa drugim namjerama,pa čak i sa tim da ubiju nekoga,kao onaj klinac za kojeg se traži pravda,koji je bakljom paliio dugog čovjeka,i to još policajca sa namjerom da mu oduzme život.Da njegovu djecu ostavi kao sirote,bez oca koji je otišao da časno radi svoj posao da održava red i mir na stadionu da spasi nečiji život ako je potrebno.
Šta je dobio za uzvrat da se vuca po sudu da ga pljuju po novinama i televiziji ,da sa njegovim
časnim životom i službom uspoređuju divljaštvo jednog razularenog ološa koji je pokušao da ga ubije.
Traže pravdu,e pa ima sreće,što je živ da je neko bio od ljudi koje ja poznajem na mjestu ovog nesrećnog policajca sad se nebi pitali za pravdu od 10 godina koje je zasluženo dobio nego bi
se pričalo o tome kako je policajac braneći svoj život ubio ološa koji sa onim što je uradio i ne zaslužuje ništa bolje...Ne osuditi ovakav zločin to bi bila besmislica,pa taj uzorni dječko ako se vrati na tribine možda će sledeći put imati više sreće, možda će njegov podli plan i uspjeti,možda će onda ubiti policajca,možda moje ili neko drugo dijete...Pravda,ovo je pravda što je osuđen zasluženo,a svaka blaža kazna će da bude daleko od pravde...Samo će da postakne druge potencijalne uroše da se
policajac smije mlatiti,smije pržiti i paliti bakljom ili ubiti i da vas za to niko ne kazni...
Neznam ni zašto se uopšte upuštam u ovakve diskusije ili tome slično,za mene je taj ološ kriv
i tako je osuđen,i ako se to ponovi suđenje i bude smanjena kazna,ili čak oslobođen...
E onda će da nam bude jasno gdje živimo i šta sve treba da očekujemo u budućnosti...da odluku suda može da promjeni jedna grupa određenog
ološa koja ne videći šta su uradili,i ne svatajući da je taj momak zapravo htjeo da ubije,pa zar takvi da nam mjenjaju odluke pravosuđa da nam se miješaju u zakon...Fuj gadi mi se sama pomisao u kakavom vremenu živim i kakvo vreme tek očekuje moju djecu...