Emocionalna inteligencija

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Emocionalna inteligencija ima korijene u socijalnoj inteligenciji, koju je prvi put definirao E.L. Torndike, 1920. godine. Salovey i Mayer su 1930. godine definirali emocionalnu inteligenciju kao oblik socijalne inteligencije koji uključuje sposobnost spoznavanja vlastitih i tuđih emocija, razlikovanja istih te korištenja datih informacija pri razmišljanju i djelovanju.

Inače, pojam emocionalne inteligencije označava sposobnost ravnoteže između razuma i emocija.

Emocionalna inteligencija je skup emocionalnih vještina koje čovjeku omogućavaju da na ispravan način odabere način uporabe osjećaja i nesvjesnih mehanizama u interakciji s drugim ljudima, te uvelike doprinosi shvaćanju i poboljšanju same prirode čovjeka.

Osnovna područja na koja se odnosi emocionalna inteligencija:

SAMOSVJESNOST EMOCIJA - shvaćanje svojih osjećaja i njihovih posljedica, shvaćanje načina kako naše emocije utječu na naš rad i sposobnost da naše vrijednosti usmjeravaju naše odluke.
PRAVILNO NOŠENJE S EMOCIJAMA - razvoj samokontrole u raznim situacijama, povećanje broja odgovora na emocionalno nabijene situacije.
SAMOMOTIVACIJA - razmišljanje, planiranje i rješavanje problema uz korištenje kontrole impulsa, pojačanje tolerancije na frustraciju i razvoj odgođene nagrade dok se ne dostigne zadani cilj, s druge strane razvoj nade i optimizma.
EMPATIJA - prepoznavanje i razumijevanje emocija u drugih.
SOCIJALNE VJEŠTINE - nošenje s emocijama u društvenim situacijama, razvoj skladnih odnosa sa drugima, razvoj senzibiliteta za tuđe potrebe i želje, razvoj aktivnog slušanja i razvoj onih osobina koje volimo pripisati "dobrom" čovjeku.

Ove vještine uglavnom shvaćamo kao nešto što se podrazumijeva i čime se ne moramo baviti. No, to nije tako. Razvijanjem tih vještina ljudi bolje uspijevaju u različitim područjima svog života, zadovoljniji su i sretniji. Provedeno je niz istraživanja koja naglašavaju da djeca s visokom EQ postižu bolji uspjeh u školi, da kasnije lakše pronalaze posao, zadržavaju ga i postižu bolje uspjehe u njemu.

Važno je naglasiti da se sve te vještine mogu naučiti., kod emocionalne inteligencije je značajno da se ona može graditi - učiti kroz cijeli život.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

IQ/EQ

Općenito govoreći, inteligencija ( IQ – inteligence quotient ) je mjera koja definira relativnu bistrinu ili intelektualne sposobnosti jedne osobe.

Uz intelektualne sposobnosti, inteligencija ima i druge funkcije. Te funkcije odnose se na faktore kao što su: motivacija, emocionalna stabilnost, upornost, snalaženje u prostoru i drugo.

Razina naše emocionalne inteligencije nije određena genetski niti se razvija u našem ranom djetinjstvu. Za razliku od kvocijenta inteligencije, koji se neznatno mijenja nakon desete godine života, emocionalna inteligencija je uvelike naučena i nastavlja se razvijati kako živimo i učimo iz iskustava – ta se naša vještina može i dalje usavršavati. Zapravo, istraživanja koja su godinama pratila razinu emocionalne inteligencije pokazuju da ljudi postaju sve bolji u tim umijećima što vještije nadziru vlastite emocije i porive, što su bolji u samomotiviranju, empatiji i društvenim sposobnostima. Postoji jedan staromodan naziv za takav rast emocionalne inteligencije: sazrijevanje.

Iako se emocionalna inteligencija često zanemaruje, ona ima ogromnu ulogu u životu pojedinca. Emocije su zapravo ključne u životu, one utječu na donošenje odluka čineći ih općenito racionalnijim i uspješnijim. Bez upotrebe emocija, čovjek daleko slabije funkcionira u svakodnevnom životu. Korisnost emocija očituje se i kroz svoju evolutivnu održivost. Da čovjek može funkcionirati bez emocija, one bi kao takve već odavno bile izbrisane iz ljudske strukture. Emocionalna inteligencija je usko povezana s psihološkim osobinama koje se nalaze u karakteru pojedinca, odnosno ovisi o psihološkim čimbenicima kao što su ekstrovertiranost/introvertiranost ili emotivnost/indiferentnost.

U mnogobrojnim istraživanjima pokazano je da općeniti kvocijent inteligencije (IQ) ne može čovjeku garantirati uspjeh u životu. Da bi osoba u potpunosti mogla funkcionirati, mora imati visoki IQ te visoki emocionalni koeficijent. To dvoje u paru donosi čovjeku uspješniji poslovni život, porast mentalnog i fizičkog zdravlja te postizanje veće kvalitete u međuljudskim odnosima. Samo visoki IQ nije preduvjet za osjećaje sreće i ljubavi kojima svaki čovjek teži u životu. IQ, koji se još naziva i tehnička inteligencija, ima malo veze s emocionalnim životom. Neke osobe s visokim stupnjem IQ, sklone su instinktivnim impulsima i negativnom ispoljavanju strasti.

Sposobnosti EQ, odnosno emocionalne vještine, predstavljaju nešto drugačiju inteligenciju. One su oruđe u oblikovanju osjećaja kojima čovjek teži. EQ se može razvijati i omogućiti čovjeku da stvori sklad u svom životu, pa je vrlo važno što prije početi raditi na razvoju EQ, jer će tako pojedinac kroz život prolaziti lakše i nesputanije. Emocionalne vještine pripremaju čovjeka za situacije u koje će ga život dovesti. IQ i EQ nisu suprotstavljene sposobnosti, već dvije kategorije odvojenih sposobnosti, kao što su razum i osjećaji.

Jedno od važnijih područja koje se odnosi na EQ je samosvjesnost emocija. Poznavanje sebe uključuje svijest o vlastitim emocionalnim stanjima. Prije svega, čovjek bi trebao emocije osvijestiti, kako bi mogao s njima rukovati. Bez svijesti o vlastitim emocijama, upravljanje njima je nemoguće. Sve dok čovjek ne spozna prirodu svojih emocija, on je nije sposoban razumjeti i shvatiti ono što drugi osjećaju. Što više poznaje svoja emocionalna stanja, osoba će biti u povoljnijoj poziciji da izabere način na koji će reagirati u pojedinim situacijama. Preduvjet koji dovodi do osvještavanja emocija u čovjeku, je mogućnost razlikovanja između onog što čovjek osjeća i onog što misli. To donosi ravnotežu i razlikovanje između razuma i emocija, što mnogi poistovjećuju.

Nakon što osoba postane svjesna svojih emocija, trebala bi provoditi samokontrolu svojih emocionalnih zbivanja. Samokontrola osjećaja pstavlja čovjeka u poziciju, u kojoj je on taj koji odlučuje kako će reagirati na određenu situaciju. Tada, impulzivnost kao takva gubi na svojoj snazi te čovjek kontrolira svoje emocije, a ne one njega.

Emocionalna inteligencija se temelji na prepoznavanju osjećaja u trenutku kad je do njih došlo. U neprekidnu pažnju unutarnjih emocionalnih procesa, uključuje se i um, koji dok preispituje iskustvo, u to preispitivanje uključuje i preispitivanje emocija.

Emocije su biokemijske reakcije te reagiraju na podražaj. U primitivnim vremenima, emocije su se aktivirale u trenucima kad je to situacija nalagala. Čovjek je tada reagirao instinktivno kako bi mogao opstati. Taj instinkt mu je predstavljao prirodnu zaštitu. Danas je situacija puno drugačija. Čovjeku više nije potrebno instinktivno reagiranje, pa se sa svojim primarnim, instinktivnim reakcijama poprilično teško nosi. Budući da emocije obilježava biokemijski proces koji ih aktivira, postoje vrlo jednostavni načini na koje se mozak može prilagoditi novom načinu funkcioniranja. Prilagođavanje mozga novim emocionalnim stanjima vodi do unapređenja emocionalne inteligencije.

Razvijena emocionalna inteligencija stavlja čovjeka u kategoriju emocionalno zrele osobe. Emocionalno zrele osobe mogu realno procijeniti situaciju i na nju odgovoriti s isto tako realnim i prihvatljivim emocijama. Takve osobe posjeduje slobodu u emocionalnom izražavanju te u skladu s tim reagiraju prema sebi i prema drugima. One znaju strukturu svojih emocija te su stoga svjesne da ih nitko, osim njih samih, ne može usrećiti. Svjesni su da svi osjećaji koje imaju proizlaze iz njih samih, pa su zbog toga nesebični u interakciji s drugim ljudima. Takva emocionalna situacija daje im neograničenost u vlastitom djelovanju koju, upravo zbog toga što je i sami imaju, mogu dati i drugima. Također, emocionalno zreli ljudi kreću se na vrlo kvalitetan način kroz međuljudske odnose.

U današnjem svijetu, biti uspješan znači ostvariti svoje želje, potrebe i ciljeve. Ostvarivanje istih dovodi do osjećaja mira i radosti. Budući da manjina funkcionira kroz aspekt emocija, vrlo je poželjno da to počne činiti. Promjenjiva konstrukcija realnosti nalaže visoke sposobnosti i kvalitete pojedinaca, pa ne bi bilo na odmet da čovjek počne osvještavati svoju emocionalnu inteligenciju. Realnost koja je sve brojnija informacijama, traži dozu otvorenosti u čovjeku. Emocionalna stabilnost i zrelost mogu doprinijeti uspješnijoj interakciji s drugima i održavanju međuljudskih odnosa, većoj motivaciji, većim sposobnostima, većoj produktivnosti i efektivnosti, te nadasve boljem vođenju komunikacije.

Uz sve ovo, emocionalna inteligencija donosi i bolju sposobnost prilagodbe. Promjenjiva konstrukcija realnosti zahtijeva visoku konkurentnost na tržištu. Zbog toga, od pojedinaca se očekuje veća učinkovitost na radnom mjestu, na što utječe i sama sposobnost prilagodbe. U vremenima globalizacije, čovjek se može naći u kontaktu s različitim kulturama. Ključni faktor u takvim situacijam je prilagodba. Poznavanjem prirode emocija, može se utjecati na poboljšanje poslovanja kompanije. Zadržavanje emocionalnih reakcija u sebi u svezi posla blokira čovjeka. Radeći na nekom poslovnom projektu ili cilju, čovjek bi trebao unijeti svoj entuzijazam u to. Na taj način, posao izgleda lakši i jednostavniji. Za poslovanje je bitno da se ono odvija u ugodnoj i inspirativnoj radnoj atmosferi. To doprinosi maksimalnom zadovoljstvu i učinku ljudi na poslu. Međusobno razmjenjivanje znanja na poslu doprinosi razvijanju funkcioniranja timskog rada.

Mnogi pojedinci su zapeli u mreži strahova, ljutnje, tuge, srama, ljubomore i sličnih sputavajućih emocija. To im onemogućuje spontanost i bliskost s drugim ljudima. Boje se da će biti povrijeđeni ako se otvore prema drugim ljudima. Ali, to se ionako vrti u krug – čovjek bude malo povrijeđen, a nakon toga on sam nekog povrijedi! Negativni osjećaji mogu izazvati pesimizam u čovjeku što s vremenom može inicirati depresiju koja se smatra epidemijom suvremenog svijeta. Optimizam, naspram pesimizma, obilježava veću uspješnost i bolje zdravstveno stanje kod čovjeka i on je odlika pojedinaca s visokim stupnjem emocionalne inteligencije.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Za ostvarivanje snage čovjekovih emocija potrebna je emocionalna inteligencija!

Prema Golemanu, emocionalne kompetencije čine osobne kompetencije i društvene kompetencije: osobne kompetencije predstavljaju sposobnost da se nosimo s vlastitim teškoćama, a to su samosvijest, samosvladavanje i motiviranost, dok u društvene kompetencije spada sposobnost ovladavanja odnosima s drugima, i to empatija i društvena umijeća.

Visoko na ljestvici vještina bez kojih uspjeh u poslu nije moguć jesu utjecajnost, sposobnost komuniciranja, motiviranje drugih i sebe samih te rješavanje sukoba i prihvaćanje promjena. Usto važne vještine su sposobnost stvaranja veza, sposobnost izgradnje i rada u skupini. Dakako, i neizbježna sposobnost vođenja.

Očekivanje da djelatnici ulažu u sebe i u članove tima nije samo pravo kvalitetnog poslodavca i uposlenika nego i njegova obaveza. Važno je ne ustručavati se odvojiti dio sredstava za učenje vještina koje će profit samo povećati.

Predstojeća kriza: IQ raste; A EQ pada

Od 1918., kada su američki novaci koji su sudjelovali u Prvom svjetskom ratu prvi puta masovno testirani IQ-testovima, prosječni rezultat na testovima inteligencije porastao je za 24 boda, a sličan porast zabilježen je u razvijenim zemljama diljem svijeta. Razlozi tome su: bolja prehrana, sve više djece pohađa školu sve duže, kompjuterske igre i slagalice koje pomažu djeci da ovladaju snalaženjem u prostoru te manja obitelj (koja je obično u korelaciji s višim rezultatom na testu inteligencije kod djece).

No na djelu je i opasan paradoks: dok djeca postaju sve pametnija na testovima inteligencije,njihova emocionalna inteligencija opada. Podatak koji vjerojatno najviše zabrinjava potječe iz opsežnog istraživanja učitelja i roditelja, koje je pokazalo da je sadašnji naraštaj djece emocionalno uznemireniji nego prethodni. Djeca su u prosjeku usamljenija, nemirnija i neposlušnija, nervoznija i sklonija zabrinutosti, impulzivnija i agresivnija.Opadanje dječjih osnovnih emocionalnih sposobnosti događa se diljem svijeta. Znakovi koji rječito govore o tome su rastuća stopa problema u djece, kao što su očaj, otuđenje, drogiranje, kriminal i nasile, depresija i poremećeji prehrane, neželjene trudnoće, nasilništvo i prekid školovanja.

To su loši predznaci za stanje na radnom mjestu: sve veći nedostatak emocionalne inteligencije kod radnika, posebno kod onih koji se prvi put zapošljavaju. Naraštaj koji zaostaje u emocionalnoj inteligenciji upravo postaje radna snaga.

(preuzeto sa http://free-zg.t-com.hr)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Što je emocionalna inteligencija

Pojam emocionalne inteligencije ukratko bi mogli definirati kao skup emocionalnih vještina koje nam omogućuju da odaberemo ispravan način uporabe osjećaja i nesvjesnih, instinktivnih mehanizama u interakciji sa drugim ljudima, kao i u shvaćanju i poboljšanju samoga sebe. Emocionalna inteligencija uključuje sposobnosti kao što su:

mogućnost motiviranja samoga sebe
ustrajanje unatoč poteškoćama i frustracijama
obuzdavanje impulzivnosti
odgađanje trenutka primanja nagrade
reguliranje svojih raspoloženja
onemogućavanje uzrujanosti da zaguši sposobnost razmišljanja
suosjećanje
Općenito, osnovne komponente emocionalne inteligencije su:

prepoznavanje emocija
korištenje emocija
razumijevanje emocija
upravljanje emocijama.
Prepoznavanje emocija je sposobnost pojedinca da prepozna svoje ili tuđe osjećaje. Kao osnovni dio emocionalne inteligencije, to je jedan od faktora pomoću kojih se mogu mjeriti emocionalne sposobnosti jedinke (npr. od ispitanika se zahtijeva da iz izraza lica osobe na video-traci zaključi nešto o raspoloženju i emocijama te osobe). Općenito postoje dvije vrste emocija: svjesne i nesvjesne. U trenutku kada emocija prijeđe na svjesnu razinu osoba može ponovo procijeniti situaciju koja je tu emociju izazvala. Na osnovu dobivenog zaključka može se odlučiti na promjenu držanja i raspoloženja. To je osnovni preduvjet za sposobnost odbacivanja negativnih emocionalnih stanja – potištenosti, straha, zabrinutosti itd.

Ljudske se emocije rijetko izražavaju riječima. Za intuitivno spoznavanje tuđih emocija ključna je sposobnost interpretiranja izraza neverbalne komunikacije; npr. sugovornikova tona, gesti, izraza lica i čitavog niza nesvjesnih kretnji koje napravi tokom razgovora. Neregistriranje tuđih emocija velik je nedostatak u emocionalnom životu pojedinca jer svaka vrst ljudske povezanosti potječe od emocionalnog sklada, kao i empatije. Empatija je osobita vrsta suosjećanja, sposobnost uživljavanja u emocionalno stanje druge osobe i razumijevanja njenog položaja. Empatija se temelji na samosvijesti i samospoznaji - osoba otvorenija prema vlastitim emocijama bit će vještija u prepoznavanju i razumijevanju tuđih osjećaja.

Korištenje emocija podrazumijeva stvaranje emocija koje možemo razložno obrazložiti. Emocije nam mogu i trebale bi nam pomagati u odlukama i odabirima. Emocionalna osoba će lakše razumjeti tuđe osjećaje i ponašanje. Sposobna je sagledati situaciju iz više perspektiva (pa će npr. u prepirki između više ljudi lakše odlučiti tko je u pravu) pa je stoga sklonija i empatiji.

Razumijevanje emocija se odnosi na shvaćanje i predviđanje što će se dogoditi pri ojačavanju emocija te kako će druge osobe reagirati na različite emocije, pri čemu je važno da osoba bude sposobna promatrati situaciju s različitih stajališta.

Upravljanje emocijama je složen proces. Potrebno jeodabrati ispravnu emociju, njen intenzitet i smjer ka željenom ishodu. Umijeće upravljanja svojim emocijama ključna je životna osobina. Upravljanje emocijama podrazumijeva prihvaćanje emocija umjesto njihovog potiskivanja te njihovo korištenje u svrhu donošenja bolje odluke.

Emocionalna inteligencija ne djeluje samostalno nego je usko povezana s psihološkim osobinama karaktera pojedinca, npr. ekstrovertiranost, emotivnost. Naime, osoba može biti emocionalno inteligentna bila ona ekstrovertirana ili introvertirana, emotivnija ili smirenija ali će se njena emocionalna inteligencija drukčije manifestirati u ovisnosti o njenim ostalim osobinama.

Emocionalnu je inteligenciju motiviranim radom na sebi moguće uspješno razviti i unaprijediti.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Odnos između emocionalne i akademske inteligencije

Akademska inteligencija tj. stupanj uspješnosti pojedinca u izobrazbi ima malo veze s emocionalnim životom. Naime, zbog visoke samosvijesti, neke osobe sa visokim stupnjem inteligencije i nerijetko visokom naobrazbom sklone su samovoljnim impulsima i negativnom ispoljavanju strasti, pa nevjerojatno loše upravljaju svojim emotivnim životom. Akademska inteligencija ne priprema čovjeka za prilike u koje nas stavlja život. Emocionalne vještine određuju koliko se uspješno možemo koristiti drugim sposobnostima kojima raspolažemo da savladamo sve frustrirajuće situacije u koje nas često dovodi život. Emocionalna i akademska inteligencija ni u kom slučaju nisu suprotstavljene, već samo odvojene sposobnosti, baš kao i racionalna i emotivna strana svakog pojedinca.

Za razliku od poznatih i učestalih testova inteligencije do danas nisu razvijeni testovi emocionalne inteligencije u punom smislu te riječi. Jack Block, psiholog s Berkeleya (University of California), gradeći svoj teorijski model odnosa između emocionalne i intelektualne inteligencije konstruirao je dva teoretski čista tipa: osobe s visokim kvocijentom inteligencije i osobe s visokorazvijenim emocionalnim sposobnostima, među kojima postoje vrlo znakovite razlike. Također unutar svakog teorijskog tipa postoje razlike koje ovise o spolu pojedinca.

Čisti tip s odnosom karakteristika visoki IQ / niska emocionalna inteligencija vrlo je vješt u pitanjima razuma ali emocionalno nedovoljno razvijen. Muškarce ovog tipa karakterizira širok raspon intelektualnih interesa i sposobnosti; ambiciozni su i produktivni, predvidivi i ustrajni. Također su i kritični, sitničavi i na stvari vole gledati s visoka. Osjećaju nelagodu u vezi s senzualnošću i spolnošću, beziražajni su, otuđeni, doimaju se emocionalno prazni i hladni. Žene ovog tipa posjeduju visok stupanj intelektualnog samopouzdanja, cijene intelektualne vrijednosti, posjeduju širok spektar intelektualnih i estetskih interesa. Lako se izražavaju, međutim sklonije su introspekciji, tjeskobi, osjećajima krivnje. Ponekad su, najčešće neizravno, sklone izražavanju osjećaja bijesa.

Osobe tipa visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti otvorene su i društvene, a emocije izražavaju na prihvatljiv način i dobro se prilagođavaju stresnim situacijama. Zadovoljni su sobom, drugima i okolinom u kojoj žive.

Muškarci ovog tipa društveno su uravnoteženi, otvoreni i vedri. Nisu skloni depresiji, zabrinutim mislima i strahovima. Njihov je emocionalni život bogat ali prikladan. Ističu se sposobnošću vezanja za osobe ili ciljeve. U vezama su puni suosjećanja i brižnosti.

Žene visoko razvijenih emocionalnih sposobnosti su također društvene. Bez problema sklapaju nova poznanstva. Posjeduju dovoljno samopouzdanja da mogu biti razigrane, spontane i otvorene za senzualna iskustva. Za razliku od pripadnica čistog tipa koji posjeduje visok IQ ali nizak EQ, rijetko ih muče osjećaji tjeskobe i krivnje i rijetko tonu u duboke i mračne misli.

U svakidašnjem životu izuzetno rijetko srećemo osobe koje bismo mogli doživjeti kao 'čiste' predstavnike jednog ili drugog tipa. Kod svih ostalih se u različitoj mjeri miješaju IQ i emocionalna inteligencija.

Odnos prema emocijama

Emocionalna inteligencija se temelji na svijesti o vlastitim osjećajima u trenutku u kojem je do njih došlo. To je temeljna emocionalna sposobnost iz koje izrastaju druge, npr. emocionalna samokontrola. Pri opisivanju svijesti o vlastitim osjećaja psiholozi se služe pojmom metaspoznaje koja označava svijest o misaonom procesu, kao i pojmom metaraspoloženja koji se odnosi na svijest o vlastitim emocijama. Svijest o vlastitim osjećajima lakše je izraziti preko pojma svijesti o vlastitoj ličnosti, u značenju neprekidne pažnje koja se pridaje vlastitim unutarnjim stanjima. Pri takvim stanjima autorefleksivne svijesti um ispituje iskustvo, uključujući i emocije. Svijest o vlastitoj ličnosti ukratko znači »biti svjestan i vlastitog raspoloženja i misli o tom raspoloženju«. Prema odnosu prema emocijama ljudi se mogu podijeliti u slijedeće skupine:

Svjesni sebe. Ovakve su osobe svjesne svojih emocija u trenutku u kojima ih doživljavaju te posjeduju određenu emocionalnu profinjenost. Na jasnim spoznajama o životu temelje im se i druge karakterne crte: samostalni su, svjesni svojih granica, dobra su psihička zdravlja, uglavnom vedri i optimistični. Kada ih obuzme neraspoloženje, ne odaju se mračnim mislima, žaljenju za učinjenim i osjećaju krivnje nego se ubrzo izvuku iz takvih stanja. Njihovo metaraspoloženje pomaže im u lakšem upravljanju emocijama.

Utopljeni. Osobe iz ove grupe nerijetko se osjećaju preplavljene emocijama i nemoćne da im izmaknu, kao su ta raspoloženja u potpunosti preuzela vlast nad njima. Ne posjeduju potpunu svijest o svojim osjećajima pa su u njima izgubljeni jer ne znaju kako se postaviti. Iz tog razloga vrlo rijetko poduzimaju napore da izbjegnu negativna raspoloženja. Nemaju nadzor nad svojom emocionalnom situacijom, pa često upadaju u mračna stanja, obuzimaju ih osjećaji krivnje i žaljenja. Takva ih stanja potpuno obuzimaju i imaju dojam da su emocionalno totalno izvan kontrole.

Pomireni. Ove osobe uglavnom nemaju problema sa shvaćanjem svojih osjećaja, ali budući su po prirodi skloni prihvaćanju, svoje osjećaje, ma kakvi bili, i ne pokušavaju izmijeniti. Postroje dvije podgrupe ovakvih osoba:

oni koji su inače dobro raspoloženi pa stoga i nemaju suviše razloga za promjenu
oni koji su skloni neraspoloženju ali ne ništa ne čine kako bi mu se oduprijeli unatoč nelagodi i boli (npr. kronično depresivne osobe pomirene sa svojim očajem).

(preuzeto sa www.savjetovaliste-karlovac.hr)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Razgovor s Danielom Golemanom o emocionalnoj inteligenciji

Tradicionalne koncepcije inteligencije usmjerene su na spoznajne vještine i znanje. Vi ste proučavali ideju “emocionalne inteligencije”. Što podrazumijevate pod tim pojmom?

Emocionalna inteligencija je drugačiji način da se bude pametan. Ona uključuje znanje o onome što osjećate i korištenje vlastitih osjećaja za donošenje dobrih odluka u životu. To je sposobnost dobrog upravljanja mučnim raspoloženjima i sposobnost kontrole nagona. Ona znači i to da ste motivirani i ostajete puni nade i optimistični i onda kad doživljavate neuspjehe na putu ostvarenja nekog cilja. To je i empatija, znanje o tome što drugi ljudi osjećaju. To su i socijalne vještine – dobro slaganje s drugima, upravljanje emocijama u odnosima, sposobnost uvjeravanja i vođenja drugih.

Tvrdite li da je emocionalna inteligencija jednako važna kao i poznatiji pojam kvocijenta inteligencije?

Obje su vrste inteligencije važne, ali su važne na različite načine. Kvocijent inteligencije, u najboljem slučaju, doprinosi 20% čimbenicima koji određuju uspjeh u životu. Tako preostaje 80% ostalim utjecajima. Brojni su načini na koje vaša sudbina u životu ovisi o raspolaganju vještinama koje čine emocionalnu inteligenciju.

Jesu li istraživanja potvrdila takvu korelaciju?

Da. Primjerice, za dječake koji su veoma impulzivni, koji dolaze u sukobe s drugima, šest do osam puta je veća vjeojatnost nego za drugu djecu da će počiniti neki zločin ili biti nasilni kao tinejdžeri. Djevojčice u šestom razredu koje miješaju osjećaje anksioznosti i srdžbe, dosade i gladi su one za koje je najveća vjerojatnost da će razviti poremećaje hranjenja u adolescenciji. Ono što nedostaje tim djevojčicama je svijest o tome što osjećaju; ne znaju o kojem se osjećaju radi i kako se on zove. Takvi specifični deficiti u određenim vještinama mogu pojedinca dovesti u nepriliku, posebno dijete koje odrasta. S druge strane, raspolaganje tim sposobnostima može veoma pomoći u životu; one utječu na sve, od toga hoće li vaš brak potrajati, do toga koliko ćete biti uspješni u poslu.

Postoji li i povezanost između tih emocionalnih vještina i akademskog uspjeha?

Apsolutno. To zaista ne iznenađuje. Znamo da su vještine, kao sposobnost odolijevanja nagonima ili odgađanja nagrade u svrhu ostvarenja nekog dugoročnog cilja, od velike pomoći u akademskom području.

Vaša knjiga opisuje neke fascinantne nalaze istraživanja sa slatkišima na Stanfordu.

Tako je. Djeca predškolske dobi pojedinačno su dovođena u prostoriju i pred njih je stavljen slatkiš. Rečeno im je da ga mogu pojesti sada, ali ako to odgode do trenutka kad će se istraživač vratiti, dobit će dva slatkiša Oko jedna trećina djece odmah je zgrabilo slatkiš, druga su čekala nešto dulje, a oko jedne trećine djece čekalo je 15 do 20 minuta dok se istraživač nije vratio.

Kad su istraživači potražili tu djecu 14 godina kasnije, pokazalo se da je ovaj test bio zapanjujući prediktor njihova uspjeha u školi. Djeca koja su dulje čekala bila su emocionalno stabilnija, više su ih voljeli učitelji i vršnjaci te su i dalje mogla odgoditi nagradu na putu ostvarenja cilja. Djeca koja su odmah zgrabila slatkiš bila su emocionalno nestabilna “raspadala su se” u stresnim situacijama, bila su razdražljivija, češće su započinjala tuče, nisu bila toliko omiljena te i dalje nisu bila sposobna odgoditi nagradu. Najznačajniji je nalaz ipak bio da su djeca koja su dulje čekala postizala u prosjeku za 210 bodova bolji rezultat na testu SAT(Scholastic Aptitude Test - Test školskog postignuća) gdje se moglo postići maksimalno 1600 bodova.

Je li to bilo zato što su njihove emocionalne navike više vodile ka učenju, ustrajanju u rješavanju zadataka i razmišljanju kako će se to na kraju isplatiti?

To je dio toga. Očito je da dijete koje ustraje u zadatku može izraditi domaću zadaću ili završiti zadatak bolje od djeteta koje je rastreseno te koje napušta zadatak i čini nešto drugo.

Postoji još jedan čimbenik: fiziologija mozga i povezanost između emocionalnog mozga i izvršnih područja u mozgu. Prefrontalni režnjevi, odmah iza čela, su oni u kojima se nalazi radna memorija. Radna memorija je ono na što obraćate pažnju u određenom trenutku. Dakle, sve ono o čemu razmišljate, o čemu odlučujete, ili što učite, prvo prolazi kroz radnu memoriju. Svo je učenje u radnoj memoriji. Emocionalni centri koji kontroliraju raspoloženja kao što su anksioznost ili srdžba jakim su vezama povezani s prefrontalnim područjima. Tako, ako je dijete kronično anksiozno ili ljuto ili uznemireno na bilo koji način, doživljava to kao nametajuće misli. Ne može ne misliti o onome što ga zabrinjava. Radna memorija ima ograničeni kapacitet. Stoga stupanj u kojem je zauzeta tim nametajućim mislima smanjuje mogućnost za bavljenje onim što pokušavate naučiti.

Je li to ono što se događa kad netko ima ispitnu anksioznost?

Da, to je vrlo dobar primjer. Ne možete razmišljati ni o čemu drugom osim o činjenici da možete i ne položiti ispit. To postaje samoispunjavajuće proročanstvo, jer se vaša radna memorija ne može istovremeno baviti tom izuzetnom anksioznošću i zahtjevima pronalaženja informacija koje bi vam pomogle da uspješno položite ispit. Zato su djeca, čiji je emocionalni život pod boljom kontrolom i koja bolje njime upravljaju, sposobna više naučiti.

Svi poznajemo ljude koji imaju dobar uvid u sebe ili su majstori u socijalnim situacijama. Ali, jesu li to osobine ličnosti s kojima se ljudi rađaju ili se svakome može pomoći da ih razviju?

Dobra vijest vezana uz emocionalnu inteligenciju je da je ona gotovo u potpunosti naučena. Iako se, na primjer, novorođene bebe razlikuje po temperamentu, vrlo su prilagodljive. Najbolje podatke o tome nam pruža Jerome Kagan koji je proučavao stidljivu djecu. Utvrdio je da možete identificirati sklonost ka stidljivosti u prva dva tjedna života, opažanjem u kojoj mjeri djecu plaši buka ili koja je vjerojatnost da reagiraju na stimulativne, nove, neobične podražaje. Pratio je djecu od rođenja, kroz djetinjstvo, do tinejdžerske dobi i utvrdio da je to značajan prediktor stidljivosti. Ali, on je također utvrdio da je postojala grupa djece čije je ponašanje u novorođenačkoj dobi upućivalo na to da će biti stidljiva, a ona to nisu postala. Kagan je pokazao da su se roditelji te djece prema njima drugačije ponašali. Umjesto da štite stidljivo dijete, oni su ga poticali na ulazak u nove, izazovne situacije: upoznavanje novog djeteta, odlazak na novo mjesto. Ne na način preplavljivanja, već na način koji im je pružao neprekidno iskustvo savladavanja nečeg novog. Do dobi kada su krenula u vrtić ta djeca više nisu bila stidljiva. Nisu bila izraziti ekstraverti, ali nisu bila ni prekomjerno stidljiva.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Kakvo je značenje tih nalaza?

Oni upućuju na nešto što smo u teoriji znali već odavno – mozak je izuzetno prilagodljiv tijekom djetinjstva. Mozgovni regulatorni centri za emocionalne reakcije su među posljednjima koji anatomski sazrijevaju. Oni se nastavljaju formirati do adolescencije. To je od životne važnosti, jer nalazimo da ponovljene emocionalne lekcije u djetetovu životu doslovno oblikuju neuralne krugove za odgovore. Tako, ukoliko dijete nauči dobro upravljati svojom srdžbom ili nauči kako se umiriti ili biti empatično, stvara prednost za cijeli život. Zato je od velike važnosti da pomognemo djeci u razvoju vještina emocionalne inteligencije.

Što je s djecom koja nauče pogrešne emocionalne odgovore u djetinjstvu, koja dolaze iz obitelji u kojima su zlostavljana. Mogu li ona naučiti nove emocionalne vještine ili su početne strategije čvrsto “usječene” u mozak?

Njima je teže, ali, što ranije počnemo poučavati djecu odgovarajućim emocionalnim reakcijama, to će ranije te reakcije postati dio repertoara ponašanja.

Dijete je možda naučilo da ljutit čovjek udara i viče. Netko mora pomoći takvoj djeci da nauče alternatine odgovore koji će postati snažniji od početnog. Tako će se, umjesto da viče i udara, dijete zaustaviti, smiriti i promisliti prije nego što nešto učini itd.

Dobra vijest vezana uz djetinjstvo je i ta da je djetinjstvo predivna paleta s kojom se može raditi. Može se činiti da je s njom već netko slikao, ali možete nastaviti slikati i vi i na kraju dijete naučiti zdravijim emocionalnim reakcijama. Literatura o prilagođenoj djeci koja su odrasla u najgorim okolnostima, ali su napredovala, pokazuje da ono što je predstavljalo razliku nisu bile užasne okolnosti u njihovom kaotičnom domu, već činjenica da se neka odrasla osoba zaista uključila u njihov život i pomogla im. Često je ta osoba bila odgajatelj ili učitelj.

Prije razgovora o tome što škole mogu učiniti kako bi poduprle emocionalnu inteligenciju, što nam možete reći o trenutnom stanju emocionalne dobrobiti djece?

Djetinjstvo je teže nego što je nekad bilo, a to nam pokazuju i podaci. Na primjer, u posljednjih 20 godina ili više, broj ubojstava tinjedžera je učetverostručen, broj samoubojstava se povećao za tri puta i udvostručen je broj silovanja. To su statistički podaci za naslovne stranice. No, postoje i suptiliniji pokazatelji pogoršanja općeg emocionalnog stanja djece. Thomas Achenbach sa Sveučilišta u Vermonthu je proučavao slučajan uzorak američke djece sredinom 70-ih godina i poredbeni uzorak krajem 80-ih godina. Roditelji i učitelji su ih procijenili i pokazalo se, diljem Amerike, da američka djeca u prosjeku imaju rastući deficit u tim emocionalnim vještinama. Rezulati su pali na 40 pokazatelja emocionalne dobrobiti, što je vrlo alarmantno. To ne znači da to nisu divna djeca, ali su u prosjeku impulsivnija, neposlušnija, sklonija ljutnji, usamljenija, depresivnija, anksioznija itd.

Priznajmo: djetinjstvo se promijenilo i to ne onako kako smo željeli. Stanje ekonomije sada zahtijeva da roditelji rade teže i dulje nego prije tako da im ostaje manje vremena za djecu nego što su ga imali njihovi roditelji za njih. Više obitelji živi u okruženju u kome se boje pustiti djecu da se igraju na ulici, a kamoli u susjedovoj kući. Djeca provode mnogo više vremena “priljepljena” za televizor ili pred kompjuterom, daleko od druge djece i odraslih. A većina emocionalnih vještina o kojima sam govorio ne može se naučiti samostalno, već se uče kroz interakcije s drugom djecom ili odraslima. Zbog toga me zabrinjava naglašavanje kompjutora, bez obzira na svu korist koju oni pružaju. Više vremena s kompjutorima i televizorom znači manje vremena s drugim ljudima. Promjene u obiteljima su drugi razlog zbog kojeg mislim da je neobično važno da škole počnu poučavati ove emocionalne vještine, kako bi promicale “emocionalnu pismenost”.

Upoznati ste sa školama koje su pokušale poučavati emocionalnu pismenost. Kako to one čine?

Dobar primjer je program razvijen u školama New Haven, koji se primijenjuje od prvog do dvanaestog razreda i razvojno je prilagođen. Program se bavi vještinama koje sam ranije spomenuo, kao što su empatija, načini smirivanja kad se osjećate anksiozno itd. U nekim razredima lekcije o emocionalnoj inteligenciji se poučavaju kao poseban predmet tri puta tjedno. U drugim razredima to je dio predmeta kao što su zdravlje, čak matematika ili vještine istraživanja. I svi su učitelji upoznati s idejama i nastoje ih prenijeti učenicima. Tako svaki put kad je neko dijete uznemireno to predstavlja mogućnost da se iz toga nešto nauči, stekne iskustvo koje će učenicima kasnije pomoći. U New Havenu se koriste tehnike koje čine zdrave emocionalne odgovore sastavnim dijelom školske kulture i okruženja. Na primjer, u školi koju sam nedavno posjetio imali su poster s crtežom semafora na zidu u svakoj prostoriji. On pokazuje djeci kako se ponašati svaki puta kada su uznemirena ili imaju neki problem. Crveno svjetlo – trebaš se zaustaviti, smiriti i razmisliti prije nego što počneš djelovati. Žuto svjetlo – razmisli o različitim stvarima koje možeš učiniti i koje posljedice takvo ponašanje može imati. Zeleno svjetlo – odaberi najbolje i isprobaj. To je predivna lekcija iz kontrole nagona, smirivanja i razlikovanja onoga što osjećamo od onoga što činimo te utvrđivanje što činimo kad se osjećamo ovako ili onako. To su ključne lekcije i djeca ih stvarno nauče.

To je ohrabrujuće, jer je jedan od trendova koji zabrinjava učitelje taj da se čini da su djeca impulsivnija, sklonija reagirati bez razmišljanja o posljedicama.

Pozvao sam na stranu nekoliko sedmoškolaca u New Havenu i rekao: “Vidite, ja znam da vas tome poučavaju, ali znači li vam to išta?” I svatko je od njih imao priču o tome kako su te vještine upotrijebili u svom životu. U kulturi adolescenata u New Havenu kodeks ponašanja je: ukoliko vas netko “ošteti”, morate se protiv njega boriti. Ali ja sam razgovarao s dječakom koji mi je rekao: “Znate, jedan mi je momak htio ukrasti tenisice, i znate što sam učinio? Rekao sam mu da se s njim ne slažem. Ja volim svoje cipele. I zatim sam otišao.” To je revolucionarno i događa se zapravo to da se širi emocionalni repertoar djece na zdrave načine.

Što pokazuju rezultati?

Da to djelujue. Utvrđeno je da su djeca sposobnija kontrolirati nagone, popravilo se njihovo ponašanje, rasplažu boljim vještinama za rješavanje sukoba i vještinama rješavanja međusobnih problema. To je u skladu s onim što se događa u drugim programima usmjerenima na emocionalno opismenjivanje.

Čini se važnim da je ovakav kurikulum za emocionalno opismenjivanje ono u što cijela škola ulaže napore; to nije samo izoliranje one djece za koju se čini da imaju najveće emocionalne probleme.

Getoiziranje je pogrešan pristup. Jedno je sigurno, pad emocionalne dobrobiti vrijedi za sve grupe djece, od one iz bogatih do one iz siromašnih sredina. Ove lekcije nisu samo za tzv. problematičnu djecu.

Čini se da je javnost danas dosta skeptična prema kurikulumima koji se bave socijalnim pitanjima ili prema onima koji traže od djece da porade na svojim emocijama umjesto što inzistiraju na čitanju i matematici. Nije li to glavna prepreka široj primjeni ovih ideja u školama?

Zapravo sam naišao na suprotno. Roditelji i učitelji su veoma zainteresirani za uvođenje ovakvih kurikuluma u škole, jer uviđaju da su oni djeci potrebni. Kad shvate da je to moguće učiniti bez oduzimanja vremena osnovama – za što su bili sposobni u New Havenu – pružaju veliku podršku. To se zaista čini smislenim.

John O’Neil, Educational Leadersheep, September,1996

(preuzeto iz časopisa Dijete, škola, obitelj, br. 2, studeni, 1999)

(preuzeto sa www.udrugaroditeljakpk.hr)

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Pronašla sam jedan jako zanimljiv tekst na www.tportal.hr, pa sam htela da ga podelim sa vama Wink

Upravljamo li mudro svojim emocijama

Svi smo se mi barem jednom susreli s osobom koja nas je neugodno iznenadila bahatim, neljubaznim ili zapovjednim ponašanjem ili svojim pesimističnim stavovima. Možda biste i sami sebe okarakterizirali kao takvu osobu? Iako se ljudsko ponašanje, između ostaloga, temelji na naravi i osobinama pojedinca, našu ličnost određuje i stupanj emocionalne inteligencije koji posjedujemo

Emocionalna inteligencija je razmjerno nov pojam u psihologiji, tako da postoje velika razmimoilaženja i u samoj definiciji. Iako se prvi put spominje još 20-ih godina prošloga stoljeća, termin je populariziran devedesetih godina.

Općenito, emocionalna inteligencija može se definirati kao sposobnost prepoznavanja i upravljanja emocijama, kako vlastitim, tako i tuđim. Osim toga, emocionalna inteligencija podrazumijeva samomotiviranje, svrhovito usmjeravanje emocija, raspoznavanje i razumijevanje emocija drugih osoba te sposobnost odnosno vještinu održavanja međuljudskih odnosa.

Grčki filozof Aristotel iznio je u 4. st. pr. Kr. misao koja može pojasniti definiciju emocionalne inteligencije: Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnog stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način – to nije lako. Kad bismo slijedili Aristotelovu misao i kad bi nam to bilo lako, mogli bismo reći da imamo visok stupanj emocionalne inteligencije.

Pojam emocionalne inteligencije se većim dijelom poklapa sa socijalnom inteligencijom koja označava sposobnost razumijevanja i rješavanja situacija i problema koji uključuju međuljudske odnose. Socijalna inteligencija je prema američkom psihologu Thorndikeu, koji je tridesetih godina 20. stoljeća ukazao na taj pojam, sposobnost razumijevanja drugih ljudi i sposobnost 'mudrog' reagiranja u međuljudskim odnosima.

U novije vrijeme na socijalnu inteligenciju se gleda kao na više međusobno povezanih sposobnosti poput emocionalne osjetljivosti (sposobnost prepoznavanja osjećaja i želja drugih ljudi), socijalne analitičnosti (sposobnost pronicanja u srž društvenih situacija i motiva drugih ljudi ), dobru samokontrolu, socijabilnost (sposobnost lakog uspostavljanja socijalnih odnosa), toleranciju i socijalnu adaptabilnost (sposobnost uvažavanja drukčijeg mišljenja), dominantnost (sposobnost vođenja i uspješnog upravljanja) i dr.

Annabel_Lee · **ஐ NaUgHtGeLiC ஐ**

Povezanost emocionalne i kognitivne inteligencije

Inteligencija o kojoj se govori puno češće i kojoj se, iako neopravdano, pridaje mnogo više važnosti, ona je kojom se mjeri naša bistrina ili intelektualne sposobnosti. Ta inteligencija naziva se kognitivna, tehnička, radna, hladna i dr. Dok se ova inteligencija stječe rođenjem i tijekom života ostaje nepromijenjena, emocionalnu inteligenciju jednim dijelom nasljeđujemo genima, ali se većim dijelom uči. Učenje započinje od ranog djetinjstva, u roditeljskom domu, kroz utjecaj raznih odgojno-obrazovnih ustanova, kao i šire socijalne zajednice.

Psiholozi se slažu da je za uspjeh u životu neophodna kognitivna inteligencija, ali su bitne i neke druge osobine ličnosti koje čine emocionalnu inteligenciju. Uspoređujući postignuća ljudi s istim kvocijentom kognitivne inteligencije, pokazalo se da su značajnije uspješni oni pojedinci koji imaju razvijeniju emocionalnu inteligenciju.

Emocionalna inteligencija nije suprotna, već samo različita, komplementarna sposobnost u odnosu na kognitivnu inteligenciju. 'Često smo svjedoci kako iznimno pametni, inteligentni ljude ne naprave neki osobiti uspjeh u životu. Osobe s iznimno visokim kvocijentom inteligencije mogu izrazito loše upravljati vlastitim životom i donositi pogrešne odluke', kaže Lovorka Brajković, psihologinja iz Klinike za psihološku medicinu KBC-a Rebro.

Osobine ljudi sa visokim stupnjem emocionalne inteligencije

Visoko emocionalno inteligentne osobe jasno i bez straha govore o svojim osjećajima, ne dopuštaju da ih preplave negativne emocije (tuga, ljutnja, strah, sram, krivnja, bespomoćnost, ovisnost o drugim ljudima i sl.) i vladaju njima, zainteresirane su za osjećaje drugih, razumiju i neverbalnu komunikaciju, neuspjeh im nije prepreka da nastave dalje i pokušaju iznova, nisu motivirane materijalnim stvarima, odnosno rade prvenstveno zbog vlastitog uspjeha, a ne zbog novca.

Nadalje, visoko emocionalno inteligentni ljudi rade nešto jer to žele, a ne zbog prisile i osjećaja krivnje, realistični su u procjenama (nekad su optimistični, a ponekad i pesimistični).

Osobine ljudi sa niskom razinom emocionalne inteligencije

Osoba koja ima nisku razinu emocionalne inteligencije obično ne preuzima odgovornost za vlastite osjećaje, već krivnju prebacuje na druge ('Ti si kriv zašto sam tužna', 'Ti si uzrok mojih nevolja'), rijetko je u stanju reći zašto se osjeća onako kako se osjeća, sklona je kritiziranju, držanju prodika, naređivanju i zapovijedanju.

Takve osobe ne govore o vlastitim osjećajima, sklone su potiskivanju emocija, što nakon nekog vremena može rezultirati provalama bijesa, burno reagiraju na sitnice, izbjegavaju emocionalnu bliskost, ne vode računa o osjećajima drugih ljudi, nesigurne su, teško priznaju pogreške, rijetko se ispričavaju, sklone su destruktivnim mislima koje dovode do razvoja negativnih i neugodnih emocionalnih stanja, ne prihvaćaju odgovornost za vlastite postupke. Takve osobe su sklone prikazivati se kao vječite žrtve, pretjerano su pesimistične ili optimistične, sklone su odustajanju na prvoj prepreci, rigidne su i krute.

Važna uloga u svakodnevnom životu

Emocionalna inteligencija, odnosno, bolje rečeno, socijalna inteligencija, ima ogromnu ulogu u životu svakog čovjeka. Ona doprinosi zadovoljstvu u životu, daje mogućost lakšeg i uspješnijeg ophođenja s drugim ljudima i stvaranja bogatih i kvalitetnih socijalnih mreža. Emocionalna inteligencija omogućava uvažavanje potreba drugih ljudi, a ujedno omogućava nama samima da se lakše nosimo s konfliktnim situacijama bez prevelikog stresa i narušavanja homeostaze organizma. Empatija, kao jedan vid emocionalne inteligencije koji podrazumijeva sposobnost prepoznavanja tuđih emocija, doprinosi uspjehu na poslu, ali i u životu općenito, objašnjava Brajković.

U Hrvatskoj ne postoje institucije koje se bave isključivo istraživanjem problema emocionalne inteligencije, ali psiholozi, pomalo sramežljivo, počinju istraživati ovo vrlo zanimljivo područje. Laici nerijetko neko nesnalaženje u socijalnim situacijama vole protumačiti tvrdnjom da osoba nije dovoljno pametna, a često kognitivna inteligencija u takvim situacijama nije upitna. Često u praksi srećem ljude koji nisu uspješni na fakultetima te dolaze psihologu da im provjeri koliki im je kvocijent inteligencije jer vlastiti neuspjeh tumače nedovoljnim intelektualnim kapacitetima. Međutim, ispostavilo se da su gotovo svi imali iznadprosječne intelektualne sposobnosti, ali se pokazalo da im manjka socijalne, odnosno emocionalne inteligencije, zaključuje Lovorka Brajković.

Nažalost, kod nas ljudi još uvijek nemaju naviku odlaska psiholozima i psihoterapeutima kako bi radili na osobnom rastu i razvoju koji svakako podrazumijeva i rad na emocionalnoj inteligenciji. Razvijanjem određenih komunikacijskih vještina, učenjem suočavanja s problemima, frustracijama i stresom, razvijanjem samomotivacije, učenjem nošenja s emocijama koje proizlaze iz problematične situacije svakako bismo doprinijeli razvoju kvalitetnijeg života kojim bismo bili puno zadovoljniji.

foryou10 · Iskusni član

Vrlo cesto razum govori jedno,a emocije drugo.Da li se nekada zaljubila u pogresnu osobu?

sir oliver · Početnik Domaćeg.de

Da li si procitala knigu Emocionalna inteligencija od Golemana?

nektarinica · Upućeni član